Oko dvije tisuće članova i članica sindikata prošetalo je u Zagrebu od Trga bana Jelačića do Maksimira, a glavni slogan ovogodišnje prvomajske povorke bio je Hoćemo raditi i od rada živjeti. Bilo je tu i nekoliko oštrijih transparenata pa je jedan poručio ako snizite minimalac, trebati će vam blindirani BMW, kao i niz onih koji su upozoravali na loše stanje u zemlji, nizak standarad, neisplaćene plaće, propala poduzeća (poput Dalmatinke Nove) uništena kroz privatizaciju...

Povorka je prošla kroz grad više kako podsjetnik na tužno stanje, dok su iza nje vozila gradske čistoće (uistinu bizaran prizor) odmah čistila svaki trag koji je eventualno ostao.

Upravo je to čišćenje imalo i dublje simbolično značenje, jer ritualni prosvjed koji je samo još jednom ukazao na stanje stvari nitko neće zapamtiti, nikoga neće navesti da nešto promjeni, niti će pomoći obespravljenim radnicima i radnicama, zaposlenim ili nezaposlenim, te svima ostalim ugroženim slojevima društva. Svaki trag prosvjeda je odmah "očišćen".

Buka koju su digli Zli bubnjari kao pratnja povorke i sami sindikalisti, bila je kratkog vijeka, simbolična, a nakon dolaska u Maksimir sve se stopilo s masom sirotinje koja je došla po svoju porciju graha ili u šetnju uz miris friško pečenih lepinja, šećerne vune i štandova s tradicijskim proizvodima na kojima stoje ljudi u narodnim nošnjama.

Ono što je pak bilo najuočljivije su grah i predizborna propaganda, Maksimir se ove godine pretvorio u prostor političke kampanje stranaka koje sada pokušavaju ugrabiti svaki glas za nadolazeće lokalne izbore. Političari su bili tu kao "građani", no to što nisu bili pozvani na binu, nije ih zaustavilo u političkoj propagadni i besramnom ulagivanju sirotinji. Puno ljudi i kamere se ne propuštaju u ovo predizborno vrijeme.

Učinkovitost metoda

Simboličnost sindikalnog pristupa problemima, uopće biranje prosvjeda kao akcije koja ima kratak ili nikakav domet, ukazuje na opasnost nedostatka vizije ili (što je znatno gore) svjesnog stvaranja situacije gdje su prosvjedi "ispušni ventil", nakon kojeg će središnjica opet sjesti za pregovarački stol i prihvatiti novi kompromis, smanjenje prava... Sindikati do sada nisu izborili neku značajnu pobjedu za radnike, već su ublažavali srozavanje plaća, standarda, posljedice privatizacije, no unatoč takvom neuspjehu, nisu posegnuli za nečim učinkovitim.

Umjesto da pogledaju u smjeru studenata i pokušaju proučiti njihovu metodu, koja je u manje od dva tjedna pokazala veliku učinkovitost jer je dovela u opasnost funkcioniranje birokratskog sustava koji koči obrazovanje i teži njegovoj komercijalizaciji, sindikati se ipak drže starog i neučinkovitog obrasca djelovanja pa čak odlaze toliko daleko da neki od njih pozivaju studente da ipak pristupe pregovorima oko svojih zahtjeva.

Upravo takav stav otkriva prirodu sindikalnog djelovanja, koje ne poznaje beskompromisno ustrajanje u svojim zahtjevima, već ih uvijek postavlja na način da u pregovorima može odustati od većine onoga što traži i pristati na male ustupke od strane vlasti. Naravno, to će biti prikazano kao uspjeh koji je središnjica izborila, a eto, nije moglo bolje od toga.

Za razliku od sindikata, studenti su odlučili ne izabrati svoje predstavnike koje se može ucjenjivati plaćom, položajem, karijerom, uspjehom ili nesupjehom na fakultetu, već su pred ministarstvo, odnosno zakonodavca postavili jednostavan zahtjev do čijeg ispunjenja neće obustaviti svoje akcije, unatoč pritiscima, ucjenama, prijetnjama ili "dobronamjernim" savjetima i sugestijama.

Sindikati bi tu mogli puno naučiti o sindikalnom djelovanju, jer upravo je o tome riječ kod studentske borbe za besplatno obrazovanje. Naime, kada bi blokirali protok kapitala, sindikati bi brzo ostvarili bilo koji od svojih ciljeva, koji, realno gledajući, nisu veliki ili nedostižni, no kako se za njihovo postizanje koristi mlaka retorika i još blaža akcija, ti ciljevi ne mogu biti dalji nego što jesu.

Ovdje čak i ne moramo ulaziti u neku dublju i radikalniju kritiku tog djelovanja da bi bilo jasno koliko je i na koji način loš izbor metoda. Već sam izbor glavnog slogana prosvjeda koji poručuje da hoćemo raditi i od toga živjeti, ne dovodi u pitanje sam temelj nepravde koja je radnike i radnice dovela u situaciju u kojoj se nalaze, već ga dodatno pojačava traženjem tek nešto veće plaće, a ne ravnopravne raspodjele plodova svog rada.

Za sindikalne središnjice bi dovođenje tog sustava u pitanje bilo jednako opasno kao i za sam sustav, jer bi sve njihove privilegije, plaće i položaj bili ugroženi. Ne grizi ruku koja te hrani, poručuje sustav, a sindikalne središnjice uz ritualno gunđanje protiv sustava, nastavljaju svoj posao pacifikacije radničkog bunta.

Pitanje je do kada će to moći biti tako i što će biti argument za umirivanje nezadovoljnika kada se posljedice krize počnu uistinu osjećati, a toliko cijenjeni privid "socijalne" država prestane postojati, jer ga više neće biti moguće održavati.

Javno zdravstvo je šutke palo i komercijalizacija će ga u potpunosti uništiti ili učiniti zdravstvene usluge nedostupnim, mirovinska reforma je mirovine učinila neizvjesnim, a jedino se oko prava na besplatno obrazovanje dogodila reakcija za koju se možemo nadati da će uroditi plodom. Poznavajući socijalnu osjetljivost vlasti, teško je za vjerovati da će se nešto dogoditi, no ono što daje nadu je nova metoda djelovanja koja bi mogla uroditi plodom.

Kako god bilo, jedno je posve jasno, djelovanje za bilo kakve društvene promjene ili reforme ne može se držati stalnih obrazaca koji su se pokazali neučinkovitim, već stalno mora tražiti nove strategije i metode borbe. I tu se ne treba bojati novog ili radikalnog, jer ukoliko ne ugrozimo procese koji su nas doveli u ovakvu situaciju, nikada nećemo ništa napraviti, već će situacija biti samo još gora. A to je ono što se očekuje od nas - da budemo sami svoji policajci, da se sami zaustavimo prije nego što bilo što učinimo.

I za kraj, uz poziv na aktivno uključivanje u socijalnu pobunu koja se polako valja, jedna parola (posve je prigodno tako završiti prvomajski tekst): Budimo realni, tražimo nemoguće! To je najmanje što možemo učiniti.