Početna stranica
Civilno društvo
Kultura
Politika
Ljudska prava
Okoliš
Ženska scena
Prava životinja
LGBTT teme
Nove tehnologije
ZaMirNET blog
ZaMirNET forum
ZaMirNET
ZaMirZINE kolumne
Ipak - samo žena
Đurđa Knežević
Đurđa Knežević
Bojan Munjin
Mirela Holy
Srđan Dvornik
Maja Hrgović
Book @ ZaMirZINE
Fašizam oko nas
«« Studeni 2009 »»
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel:
Tel/fax:
,

ZaMirZINE kolumne
Civilno društvo: Hrvatska i EU - od ljubavi do prezira
Bojan Munjin
Hoću-neću, volim-ne volim. Ovako bi se mogle opisati višegodišnje promjene raspoloženja našeg javnog mnijenja po pitanju pristupa Hrvatske Evropskoj uniji, ali ni do danas nisu sasvim jasni motivi ljubavi ili prezira hrvatskih građana prema jednoj političkoj organizaciji koja predstavlja sinonim standarda modernog življenja. Skala popularnosti EU u Hrvatskoj rasla je i padala pod različitim okolnostima; jednom smo na EU bili ljuti zbog Haaga i hapšenja Ante Gotovine, drugi put nam je premijer Sanader objasnio da je EU dobra stvar, treći put su nam njihovi uvjeti bili prestrogi, četvrti put smo se zabrinuli za sir i vrhnje, a peti put smo dignuli ruke i rekli da nas ionako nitko ništa ne pita...
24. rujna 2008

Podjela na optimiste i one druge kompleksna je i kreće se otprilike po sredini hrvatskih političkih stranaka, studentskih učionica i spavaćih soba običnih građana, ali prema dosta nemuštoj diskusiji u javnosti po tom pitanju čini se da većina stanovništva – osim golih stereotipa – o Evropskoj uniji vrlo malo zna.

Tako na praznom javnom prostoru ostaju uglavnom neki tanušni stavovi, ili da će ulaskom u Evropsku uniju konvertibilne novčanice u Hrvatsku početi stizati u kamionima, ili da ćemo se na taj način prodati strancima, a mi strance – kao što se zna – ne volimo. Ankete o prihvatljivosti Evropske unije provode se praktički od početka hrvatske samostalnosti, no one osim hirovitog toplomjera pod pazuhom javnosti pokazuju i jednu konstantu: što vrijeme više odmiče, domaća populacija Evropu – sve manje želi.

Politička atmosfera tako liči na onu mudrost o psima koji laju i karavanu koji prolazi, ali u hrvatskom slučaju ova poslovica će čini se puno koštati: pristupanje Hrvatske EU predstavlja centralno vanjskopolitičko pitanje za aktualnu Vladu i Sabor, dok trenutno više od polovice hrvatskih građana takvu integraciju ne podržava.

Kratkoročno pitanje glasi zašto hrvatske institucije nisu u stanju izaći na kraj s tom bukom u vlastitom dvorištu, a dugoročno se čini da Hrvatska neće puno profitirati ako se taj lavež nezadovoljstva bude neprestano čuo u hodnicima Evropske unije.

U vezi s prvim pitanjem, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Damir Grubiša smatra da se aktualna politička elita nije potrudila da građanima predoči pravu prirodu evropskih integracija jednostavno zato jer robuje – starim političkim obrascima. Ona uvjerava građane, po nekom principu retrospektivne evropeizacije, kako Hrvatska pripada Evropi jer je bila dio Austro-Ugarske prije dvjesto godina i borila se protiv Turaka, dok je danas Evropska unija sve samo ne to. Drugo, dominantni stereotip u javnom političkom diskursu je teza da Hrvatska mora pobjeći s Balkana kao mjesta najcrnjeg užasa, a Evropska unija je između ostalog stvorena radi borbe protiv crnih rupa na vlastitom tlu i dobrosusjedskih odnosa. Treće, hrvatska elita nas svako malo uvjerava – uostalom tako piše i u Ustavu – o nedjeljivom i neprenosivom nacionalnom suverenitetu, a pretpostavka evropskih integracija jest – kao što to čine puno starije države od nas - da se dio suvereniteta po definiciji prenosi na evropske institucije. Zato u nas realne slike o Evropskoj uniji nema jer – sa sindromom zakašnjele nacije - mi ne posjedujemo realnu sliku niti o drugima, niti o sebi samima, zaključuje Grubiša.

Tako se i narod i njegova elita nalaze u nekom čudnom odnosu spojenih posuda pri čemu nije uvijek jasno što je na toj klackalici retrogradno, a što moderno, pa sociolog Aleksandar Štulhofer u svojem nedavnom istraživanju (1) priznaje kako je teško uobičajenim anketnim instrumentarijem proniknuti u um i srce hrvatskih građana. U njihovim odgovorima po pitanju Evropske unije bijelo nije uvijek bijelo i obratno, što bi se moglo pripisati, smatra Štulhofer, nekoj vrsti – ograničene (i)racionalnosti. Tako je do 2004. postojao stanoviti paradoks u raspoloženju hrvatskih građana koji je glasio da je otprilike 80 % ispitanika bilo za pristupanje Hrvatske EU, ali je samo 34% podržavalo tu istu Evropsku uniju. Ovakvu diskrepanciju Štulhofer objašnjava s jedne strane određenim idealizmom u prvim godinama nezavisnosti, kada su građani na razini zamišljenog nacionalnog identiteta intimno željeli vjerovati kako pripadaju evropskom kulturnom krugu, što god to značilo, ali su zbog nabujalog nacionalizma u tim godinama Evropsku uniju kao supernacionalnu organizaciju smatrali nepoznatom prijetnjom.

Nakon 2004. taj popularni euroskepticizam izjednačio se, i po pitanju integracije, i po pitanju povjerenja u EU, on danas iznosi preko 50%, ali Štulhofer priznaje da najdublje razloge ovakvom stavu dostupni modeli istraživanja još uvijek nisu u stanju izmjeriti. Naime, Štulhoferovi nalazi pokazuju da je sociodemografski profil euroskeptika u Hrvatskoj praktično nepostojeći. Premda teorija (McLaren) govori da su stariji i slabije obrazovani ispitanici, tzv. tranzicijski gubitnici, skloniji izolacionizmu, u slučaju hrvatskih euroskeptika oba su utjecaja izrazito slaba. Protivno očekivanju, analiza sugerira da popularni euroskepticizam nije određen humanim kapitalom (obrazovanjem), niti osobnim (ne)uspjehom tijekom tranzicijskih godina. Upućuje li to na zaključak prema kojemu se percepcija EU u nas temelji na iracionalnim motivima i bizarnim situacijskim utjecajima, pita se Štulhofer? "Čini se da različite društvene skupine, čiji članovi ne moraju biti obilježeni istim ili sličnim društvenim položajem, iskazuju različite motive za negativnu percepciju EU. Isključivi nacionalizam i njegove sociokulturne, političke i gospodarske pretpostavke važan su izvor popularnog euroskepticizma. U usporedbi s tim simboličkim motivima, utjecaj utilitarnih motiva na odnos prema EU pokazao se marginalnim", zaključuje Štulhofer.

Nadalje, jedan od važnih zaključaka ovog istraživanja jest da građani sude o integraciji do koje još nije došlo i o Evropskoj uniji koju ne poznaju – prema približnom mehanizmu iskustva. Oni naime sude o EU, tvrdi Štulhofer, prema institucijama koje poznaju, a to su domaće državne institucije kojima građani – malo vjeruju. Istraživanje pokazuje da velika većina građana ne vjeruje da će evropskom integracijom biti uništena korupcija i nezaposlenost, te misli da će cijene u tom slučaju rasti jer – to gledaju svaki dan. Na kraju, dinamiku popularnog euroskepticizma određuju i tzv. situacijski utjecaji; zbunjujuća gloženja u parlamentu i taktiziranje političkih stranaka idejom evropskih integracija, s odgovarajućim medijskim naglascima, zaključuje Štulhofer.

Preporuke koje dolaze sa svih strana o kontinuiranom informiranju o Europskoj uniji čine se kao lagani "edukativni" zadatak ali - uz netransparentnu elitu i umnogome konzervativno javno mnijenje – ova očigledna nastava već danas predstavlja centralni problem hrvatskog političkog i kulturnog stanja duhova. Što će biti dalje s nama i s Evropom? Prema sadašnjem stanju stvari, vrlo je vjerojatno da u nju nećemo ući niti prekosutra, niti kao odlikaši. Realno, bilo bi dobro da u nju barem ne uđemo kao učenici iz zadnje klupe jer ćemo se tako i dalje baviti istim problemima, od nacionalizma do korupcije i natrag, a Evropa će se beskonačno baviti nama. Zaključno, naše mjesto u Evropi ovisit će – poput završne svjedodžbe – isključivo o zrelosti nas samih, što znači - pred nama je dug put.

Bilješke

1) Istraživanje "Euroskepticizam u Hrvatskoj: s onu stranu racionalnosti?" objavljeno u knjizi: "Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji: izazovi i sudjelovanja", Institut za javne financije i E. Ebert, 2006.

komentiraj Pošaljite članak Print Početna stranica »»

Komentari

ZaMirZINE kolumne
Svete krave hrvatskog nogometa
Bojan Munjin
Navijači simo, navijači tamo. Kako stvari stoje zadnjih godina, huligani na stadionima počeli su se tretirati kao svete krave domaće javnosti, sukladno broju polomljenog inventara, zapaljenih automobila i razbijenih glava. Te premijer Sanader zabranio objavljivanje popisa navijača kojima nije dopušten ulazak na stadion (Nacional), te policija «prenaglo, bespotrebno i neopravdano» napala navijače Hajduka (Mate Peroš, predsjednik kluba), te «nema potrebe za primjenom zakona o suzbijanju nasilja na stadionima» (Vlatko Marković, predsjednik HNS-a), iako je u posljednjih pet godina barem deset tisuća ljudi privedeno zbog divljanja na stadionima, na stotine ih je teško povrijeđeno, a o demoliranim autobusima, vlakovima i automobilima da ne govorimo.
»» Suvremena i tradicionalna kultura na balkanski način
»» Politički virtual reality
»» Kosovo - korak do sna
  Arhiva Bojan Munjin »»
Bojan Munjin
Mirela Holy
Đurđa Knežević
Srđan Dvornik
Maja Hrgović
Civilno društvo: Civilno društvo
»» VIDEO: Nasilje ostavlja tragove
»» Premijera filma za mlade "Mladi edukatori u akciji"
»» Ivan Zvonimir Čičak opet predsjednik HHO-a
»» Mladi i izgradnja mira
»» Nagrade za volonterstvo i razvoj zajednice
»» Bioetika i dijete – moralne dileme u pedijatriji
»» Info tjedan Mreže mladih Hrvatske
»» Kako su nasilnici postali subkultura
»» Rodina rasprodaja rabljene dječje odjeće i opreme
»» Blokiranje grada
Civilno društvo: Arhiva Civilno društvo »»
 
ZaMirZINE hvala na posjeti Na vrh molim