Službenu proceduru primitka Hrvatske i Albanije u NATO na summitu Saveza u Strasbourgu i Kehlu vodeći lokalni mediji i više su nego detaljno popratili. Kako prenosi Jutarnji od prvog travnja, “Hrvatska je minutu prije Albanije, točno u 9 sati i 47 minuta po istočnoameričkom vremenu, postala 27 članica Sjevernoatlanskog saveza,” dok je “ratifikacijska isprava o prihvaćanju članstva,” također po pisanju Jutarnjeg, “predana u 15 i 30 minuta.”

Ovako detaljne informacije koje minuciozno podilaze ideologiziranom i-ili servilno mitomanskom sentimentu većine javnosti (ili ga pak generiraju, jer je Hrvatska ipak ušla u NATO cijeli minut prije tamo neke Albanije) zapravo sjajno reflektiraju dominatnu percepciju članstva u NATO-u od iste javnosti ili njenog velikog dijela. Ne kao članstva u vojnoj organizaciji sa velikom krizom identiteta i nimalo manjim entuzijazmom za provedbu imperijalističkih ciljeva širenja slobodnog tržišta, nego kao članstva u “civilizacijskom krugu najrazvijenijih zapadnih zemalja,” kako je spomenutu svečanost u HNK-u najavio Mario Sedmak.

Tako je kontroverzni premijer Sanader spomenuo Franju Tuđmana koji je po njemu “vizijom hrvatske državnosti trasirao put Hrvatske.” Pored činjenice, da je jedini put koji je Tuđman trasirao to bio onaj prema Haagu, međunarodnoj izolaciji i nacionalističkom opskurizmu, izjaviti ovako nešto je isto kao reći da je Pinochet trasirao put ka emancipaciji političke ljevice u Čileu.

Na stranu činjenica da HDZ potencira ovaj događaj kao uspjeh vanjske politike, kad već pregovori sa EU pate, tu vreba puno opasnija stvar od pukog predizbornog spina. Kako je izjavio Sanader u HNK-u (ulaskom u NATO, op.a.) Hrvatska je potvrdila temeljnu privrženost temeljnim vrijednostima slobode i demokracije.

Kako stvari stoje, za ratifikaciju sporazuma o uključenju u NATO, bez obzira na niz anketa koje su govorile da veliki dio građana Hrvatske nije baš oduševljen NATO-om, glasali su svi zastupnicu u Saboru, osim jednoga, Dragutina Lesara.

Kako komentira Viktor Ivančić, parafrazirajući, sigurno je da se takvoga izbornog ishoda (99 i nešto posto!) ne bi posramili ni najsvjetliji uzori demokratskog slobodarstva – Centralni komitet komunističke partije Kine, na primjer, ili Robert Mugabe u boljim vremenima, ili Enver Hodxa dok je još bio skrbio o parlamentarnom životu Albanije.

Znači, temeljna privrženost slobodi i demokraciji obilježena je zaobilaženjem demokratske prakse. Ali, lekcija je dobro naučena, jer je kontroverzni premijer u pravu - to i jeste ideološki epitom imperijalističkih intervencija koje poduzimaju neke od zapadnih demokracija.

Gdje “širenje demokracije” rezultira kretenskim ratom u Iraku, kaosom u Afganistanu, upotrebom bijelog fosfora u iračkim selima, tajnim zatvorima, mučenjem te čak, kako nedavno prenosi New York Review of Books, dovođenjem liječnika koji kontroliraju mučene da ne izdahnu prije nego iznesu “ključne” informacije poput one o iračkom posjedovanju oružja masovnog uništenja...

I tako, ulazak u NATO, uz sve nimalo romantične misije i interese zemalja Saveza (točnije poslovnih elita unutar istih) morao je biti reprezentiran ne kao takav, nego kao “kulturni uspjeh,” kao ideološka predstava demokracije one vrste kojoj su alfa i omega slobodno tržište kapitala. Dakle, kao grandiozna potvrda pripadnosti “civilizacijskom krugu” koja se ne dokazuje kroz mehanizme zaštite ljudskih prava, civilnog društva, političke artikulacije javnog interesa, nego mitomanskom glorifikacijom servilnosti - ne emancipatorskoj sastavnici unutar zapadnih demokracija, nego njenom mehanizmu sile mobiliziranim za misije čiji je demokratski potencijal vrlo upitan. Pa čak i sami predstavnici zapadnih demokracija sve češće pričaju o NATO-u ne kao vojnom savezu, nego sigurnosnoj agenciji. Koja treba štititi interese koga, slobodnog tržišta ili građana – ili pak samo nekih klasa?

Naime, ono što odražava minimum civilizacijskog u famoznom “civilizacijskom krugu” nije njegov represivni mehanizam i interes tržišta kapitala nego, budimo banalni, prosvjetiteljska tradicija i upravo mogućnost kritike istog tržišta i bajki koje ga racionaliziraju od strane artikulirane socijalne politike i civilnog društva – upravo onih mehanizama koji u Hrvatskoj teško “hvataju korijen.” Ako je motiv ulaska u NATO integracija u mehanizam vojne sile i stajanje na prvoj crti, ne demokracije, nego obrane slobodnog tržišta, onda se legitimno postavlja pitanje, nije to isti motiv i za drugi “strateški cilj,”ulazak u EU?

Kako stvari stoje, naravno da jeste. Motiv priključenja EU današnjeg desničarskog, podaničkog režima, ali i dijela javnosti koji mu daje potporu nije potencijal socijalne države kao barijere kapitalističkom slobodnom tržištu, nego je motiv upravo zaobilaženje temeljne demokratske norme zarad prosperiteta slobodnog tržišta i svih “radosti” koje ga prate. Pučki rečeno, ne želi se propitivanje dogme, restrikcija slobodnog tržištu i barijera totalnom konzumerizmu, nego se želi plaća od 3000 EUR, najnoviji Mercedes i višak janjetine na stolu u vulgarnom narodnjačkom bircu ili nekom opskurnom mittel-europskom karaoke baru.

Metaforički rečeno, javnost koja ne reagira niti propituje motive ovakvog saveza ne podržava nikakve civilizacijske vrijednosti, nego podržava mogućnosti mase raznih menadžera da si nabave novi jaccuzi te potvrđuje svoju volju da im iste “potrebitosti” otplaćuje svojim 20-godišnjim kreditima sa varijabilnom kamatnom stopom...

Stoga, uz svu ikonografiju, medijsku popraćenost i prisustvo političke elite u HNK-u, ovdje se glorifikacijom jednog od represivnih mehanizama liberalnog kapitalizma isti ideologizira kao “civilizacijsko dostignuće.” Isto ono dostignuće čiji je kulturni utjecaj takav da nedostatak bilo kakve politike za artikulaciju javnih interesa te proglašavanje privatnih interesa javnim može proglasiti idealom demokracije.