Nedavno je jedan monstruozan zločin u Splitu, gdje je žrtva bilo dvomjesečno dijete, također popunio naslovnice brojnih medija. Usred bijela dana, na poznatom šetalištu u Splitu, tridesetgodišnji muškarac u aktualiziranom psihotičnom stanju zbog kronične duševne bolesti, napao je majku s djetetom, te dijete u dobi od dva mjeseca svom silinom udario o pod. Zbog zadobivenih ozljeda, u životnoj opasnosti, dijete je prevezeno u bolnicu. Tako rastrojenog, muškarca su svladali policijski službenici i odveli u psihijatrijsku bolnicu.

Ovo, međutim, nije bio jedini slučaj gdje se dogodio strašan pa možda čak i strašniji zločin, a da su ga počinile osobe s duševnim smetnjama u psihotičnom stanju. Tako je jedna žena ubila nožem šestogodišnjeg sina, druga je svoju bebu ubila kamenom na polju, treća je ubila dvoje male djece i pokušala ubiti sebe, jedan je sin ubio oca nožem, a maćehu sjekirom, drugi je sin ubio majku - narezao ju na komade i bacio u zahodsku školjku, treći je sin zadavio majku golim rukama, jedna je djevojčica ubila majku vatrenim oružjem i bacila njezin leš u septičku jamu iza kuće, jedan je muškarac pobio cijelu svoju obitelj – pa i malu djecu, misleći da ga truju i da imaju nešto protiv njega, i tako dalje.
U nizu strašnih zločina, koji uz standardne doze novinarskog senzacionalizma dopiru do javnosti, postoji zajednička nit. Svugdje je riječ o osobama koje su patile od nekih duševnih smetnji i koje nisu bile adekvatno liječene. Majka koja je nožem ubila šestogodišnjeg sina bila je paranoična i povremeno se liječila kod psihijatra – nikada nije bila suradljiva po pitanju liječenja, ali nitko nije posumnjao u njezinu sposobnost da se brine o maloljetnom djetetu. Neke majke koje su ubijale svoju djecu nisu bile ranije psihijatrijski tretirane, ali su im kasnije utvrđeni teški duševni poremećaji. Sin koji je zadavio majku to je pokušao učiniti nekoliko tjedana ranije, završio je u psihijatrijskoj ustanovi na nekoliko dana pa je otpušten kući, da bi nešto kasnije majku ipak ubio. Neki su bili teško bolesni, a nitko to nije prepoznao niti bilo što učinio da bi se spriječile eventualne posljedice.
U 21. stoljeću, kada je razvoj znanosti i tehnologije dosegao vrhunac u povijesti ljudskog roda i napreduje prema novim dostignućima, kada je za duševne bolesti dokazano da se njihovi uzroci mogu naći u neurokemijskim promjenama mozga, širem je društvu i dalje lakše vjerovati da je osobe s duševnim smetnjama opsjeo kakav demon ili zloduh nego jednostavno da su bolesne, kao što su bolesni i – dijabetičari. Lakše je reći, ma koliko zločin bio strašan, da je muškarac koji je udario dvomjesečnom bebom u pod „monstrum“ nego da je bolestan, jer se time skreće pozornost s odgovornosti društva prema nečemu što je apstraktno, mistično i, naravno, monstruozno.
Nedavno sam imao prilike sa svojim društvom kronično duševno bolesnih osoba, kada smo se šetali Bundekom, sresti i upoznati medicinsku sestru koja, kakve li slučajnosti, radi u jednoj zagrebačkoj bolnici na odjelu psihijatrije. Ona je upravo tada provodila kampanju na izbornom štandu za Tatjanu Holjevac i neki članovi mojeg društva su je prepoznali. Tada je rekla nešto zanimljivo, kako je uvijek voljela raditi sa shizofreničarima i s njima se dobro razumjela, ali da bi depresivce i plačljivce najradije tukla. Jedna naša prijateljica, kad ju je vidjela, prvo se smijala, a onda se skoro rasplakala, pri čemu nisam mogao izdržati da ne spomenem kako je to zato što se sjetila da ju je ova, sada politička aktivistica, dok je bila bolesna i jadna u bolnici možda tukla, ili je barem time prijetila. Ova mala digresija poslužila je zato da bi prikazala kakav je stav građana prema osobama s duševnim smetnjama, pa čak i onih koji imaju nekakvu medicinsku struku, pri čemu je odabir uzorka sasvim nasumičan.
Pozadina ranije spomenutog monstruoznog slučaja, gdje je žrtva bila dvomjesečna beba, međutim, počela je rasplitati zanimljivu stranu društvene monstruoznosti koja proizlazi iz neosjetljivosti prema osobama s duševnim smetnjama. Majka tog muškarca koji je pokušao ubiti bebu povjerila se da njezin sin već deset godina boluje od kronične duševne bolesti, da je nasilan i da su oni kao članovi obitelji najčešće bili njegove žrtve, da nikad nije bio adekvatno liječen niti zadržan u psihijatrijskoj bolnici dovoljno dugo da bi se oporavio.
Pa kad se već priča oko toga malo razvezla, onda se javio i prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, i rekao da je to rezultat pritiska države na psihijatrijske ustanove koji je vidljiv u proteklih petnaestak godina. Jer su nekada mogli pacijenta držati u bolnici 21 dan, a danas samo 16. Konačno je došla potvrda za ono što se već dugo osjećalo u kvaliteti liječenja osoba s duševnim smetnjama!
Podijelit ću s cijenjenim čitateljstvom i osobno iskustvo. Prije nešto više od godine dana morao sam hospitalizirati bliskog člana obitelji koji je, nakon deset godina zadovoljavajuće remisije, otišao paranoidalnu shizofreniju liječiti kod ujaka, koji je obećao da će to sve izliječiti viskom i bioenergijom. Cijela sila ovog svijeta nije ga mogla razuvjeriti, jer je rekao da će, čim mu bude gore, opet početi uzimati lijekove; kupio je autobusnu kartu i zaputio se prema iscjelitelju. Dva tjedna kasnije, lijekove nije htio uzimati, a počele su se javljati halucinacije i noću je razgovarao sa svojim pokojnim prijateljem. Uputnica, hitna pomoć, policija i eto konačno Psihijatrijske bolnice „Vrapče“. Za vrijeme boravka u bolnici u trajanju od pet dana, bilo je vidljivo poboljšanje.

Moj član obitelji nije više bio agresivan, prema svima u svojoj sobi bio je jako uljudan, pomagao je čistačicama u pospremanju, gotovo kao da uopće nije bolestan, pa je nakon pet dana boravka u bolnici otpušten na kućnu njegu. Iako je u otpusnom pismu napisao da nije kritičan prema bolesti, psihijatar je svejedno odlučio da je on u sasvim dobrom stanju i spreman za zdravi obiteljski život. Za petodnevnog boravka u bolnici, međutim, psihijatar nije razlikovao suradljivost od rafiniranosti, pa je tako moj član obitelji, odmah po izlasku iz bolnice, prestao uzimati lijekove jer - on nema shizofreniju. Kako se u međuvremenu dogodio slučaj Mirjane Pukanić, dosjetljivo je zaprijetio liječnici opće prakse da nikad više, a da ga nije pregledala, ne izda uputnicu za bolničko liječenje. Pa je nakon toga, slično kao i ovaj što je nedavno udario djetetom o pod, nastavio maltretirati i zlostavljati cijelu svoju obitelj – svima prijetiti klanjem i ubijanjem. Pritom zastrašena liječnica često zna reći „jao, kako je on sada dobro.“
I tako će, jednog dana, kao i mnoge hrvatske obitelji, i moju posjetiti smrt izazvana duševnom bolešću – bilo zbog suicida, bilo zbog homicida. To više nije pitanje bojazni nego iskustveno provjerenih činjenica o posljedicama duševnih bolesti koje nisu adekvatno prevenirane ili liječene.
Ako se ništa ne promijeni u moždanim stanicama određenima za spoznaju i razum onih koji vode politiku države, jer je zdravlje građana prije svega političko pitanje, onda će, mada većina osoba s duševnim smetnjama ne čine teška kaznena djela, jedino rješenje ostati zastrašivanje javnosti „monstruoznim luđacima“, i to s marketinškim sloganom – „Pazi: luđak!“
|