Da, kad se ne bi radilo o mladeži vladajuće hrvatske partije. I kada ovaj posljednji junak ne bi bio sin potpredsjednika karlovačkog HDZ-a i direktora gradske tvrtke »Zelenilo« (Stjepana Turkovića), te da u prethodnom incidentu nije, između ostalih, sudjelovao i sin državnog tajnika u Ministarstvu obrane Željko Goršić. Za jedno ekstremno i civiliziranu društvu posve strano gledište - malo preblizu središnjoj okosnici vlasti, a da bi stvar bila puka slučajnost. Uostalom, dvadeset je godina otkako je prigodom utemeljenja te iste partije, na prvom "općem saboru" HDZ-a 1989., njen prvi predsjednik Franjo Tuđman mirno rekao kako spomenuti režim nije bio samo to što se kaže da je bio, nego i izraz "povijesnih težnji hrvatskog naroda", a da se tog nacionalnog proroka njegova partija nije nikada odrekla.

Treba biti fer i ne zanemariti ni drugu stranu, tj. činjenicu da su barem neki akteri karlovačkih ustašluka promptno nogirani iz partije, a da njeno vodstvo već godinama, postupno sve dosljednije, ekskomunicira simboliku ustaštva iz javnog života i političke retorike. To ipak može značiti barem dvije stvari; da se poslužimo primjerima iz srednje Evrope, može se raditi o (zapadno)njemačkom ovladavanju prošlošću, ili o njenom austrijskom potiskivanju i zaboravljanju.

Prevladavanje ili potiskivanje

U prvom je primjeru, osim sudskih postupaka i lustracije (što bi bila današnja obuhvatnija oznaka za denacifikaciju), zločinački režim kroz nekoliko generacija ne samo temeljito prikazan i prokazan u svoj svojoj pogubnosti, uključujući kako (zlo)djela tako i totalitarnu strukturu i ideologiju, nego i učinjen predmetom odgovornosti cijele nacije da se nešto slično ne ponovi. Nasuprot tome, u potonjem je slučaju, premda je u samoj zemlji podrška nacizmu bila masovna, a sudjelovanje u zločinačkoj ideologiji i praksi tome primjereno, prevladalo kolektivno samoshvaćanje žrtve (prvo nacističke, a potom sovjetske okupacije), pa su neke bitne značajke kako ideologije tako i političkog mentaliteta ostale široko, premda uglavnom prešutno prihvaćene sve do danas.

Povremeno, uostalom, dolaze i do političkog izražaja - od demonstrativnog izbora Kurta Waldheima za predsjednika države baš onda kad je razotkrivena njegova nacistička prošlost, do visoke biračke podrške partijama čiji lideri ni ne skrivaju bliskost nekim značajnim zasadama nacizma. U toj naciji nije prevladalo shvaćanje da, premda većina nije bila kriva za zločine, cijela politička zajednica ipak jest odgovorna za to da se sagleda zločinački karakter režima i njegove ideologije i da se ne dopusti ništa slično u budućnosti.

Nije ni Tuđman u svojoj natuknici o "povijesnim težnjama" (koliko možemo nagađati o ičijim mislima koje se ’kriju iza’ iskazanih riječi) jamačno mislio na ono što osebujno obilježava ustaštvo, na masovnu, ubilačku etničku diskriminaciju spram manjina i sirovu diktaturu spram sviju, nego na državu. Na nacionalnu, hrvatsku državu. Pa ako su njegovi sljedbenici i slijednici i potisnuli tu njegovu nesmotrenost otvorena povezivanja s endehazijskom sramotom, inačicu iste ideje, "sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za što" i dalje ponosno nose u srcima i na usnama. Radi se doista o istoj priči: ako je nacionalna država toliko važna da se čak i njeno nakazno ustaško izdanje može uvrstiti u slijed najviših povijesnih težnji čitava naroda, ne može biti riječi o ičemu doli o najvišoj vrijednosti, vrijednosti svih vrijednostī.

Država mitske zajednice

Zašto je država tako važna? Zato što je ona konačno utjelovljenje nacije, koja po toj ideologiji doduše ’oduvijek’ latentno postoji u kulturi, običajima, tradicijama... ali bez institucionalizacije u obliku države sve se te značajke razlijevaju, miješaju s ’drugima’, ne drže se čvrsto na okupu - kako je, uostalom, istom prigodom prije 20 godina i rečeno: "kao govno na kiši". Država propisuje standardni jezik i tako betonira nacionalni identitet u toj dimenziji; ona običaje i tradicije kroz institucije nacionalne kulture promovira upravo u to: u nacionalnu kulturu, izraz zajedničke pripadnosti, a ne tek amalgam lokalnih osebujnosti. I eto nas u zatvorenu krugu: država se predočava i opravdava kao izraz povijesnih težnji nacije, ali tek država tvori naciju.

To shvaćanje države kao izraza i tvorca nacionalnog identiteta romantična je ideologija koja nema mnogo veze sa zbiljskim uspostavljanjem, izgradnjom i održavanjem institucija političke moći za održavanje političke zajednice, s njenim propisima i monopolom legitimne upotrebe sile, ali jest popularan način njenog legitimiranja. S ponekad pogubnim posljedicama (kao u raznim totalitarnim i diktatorskim varijantama), ali uvijek u tenziji s dosljednim liberalnim i demokratskim određenjem, u kojem su subjekti države sve njene građanke i građani, s jednakim pravima i slobodni. "Nacionalna" država, u tom našem domaćem, balkansko-srednjoevropskom smislu etničkog određenja nacije, reda radi danas više ne može bez demokratskih ustava i barem formalne vladavine prava, ali je negdje ’u biti’ ipak država Hrvata, Slovenaca ili koga već, neke pred-državne, primordijalne mitske ’zajednice’.

Kada se nastoji definirati ono što se dogodilo nakon urušavanja komunističkih režima srednje i istočne Evrope 1989./1990., ta velika smjena grupacija na vlasti, sistema vlasti i vladajućih ideologija upravo mami da je se nazove "revolucijom", ali se već na drugi pogled pokazuje da zapravo nije donijela nijednu novu ideju niti metodu organiziranja društvenog života. U nekim je zemljama - a postjugoslavenske svakako spadaju u tu skupinu - međutim donijela upravo nacionalnu revoluciju. U društvima u kojima su svi društveni slojevi bili ovisni o političkoj sferi, i u kojima su zahvaljujući njenoj nesposobnosti vladanja svi gubili i propadali, jedina politički djelotvorna energija bila je energija nacionalizma. U općem raspadu, bez autonomnih društvenih interesnih grupa i bez političkog pluralizma, svaka se nacija prikazivala kolektivnom žrtvom režima, te je ’logično’ rješenje bilo u uspostavljanju nacionalne države, u gore navedenoj funkciji. Tako je i rat za nezavisnost dobio, po Staljinovom obrascu, državotvorni "domovinski" atribut.

Nacionalna privatizacija

U toj privatizaciji države kao povlaštenog posjeda jedne etničke zajednice krije se mnogo toga. Za tu mitsku zajednicu, koja je konstituirana iz kolektivnog identiteta, a ne iz demokratskog odlučivanja svih stanovnica i stanovnika jednog teritorija opremljenih državljanskim pravima, individua je sa svojim ljudskim pravima nešto drugorazredno. Važnija je njena (ne)pripadnost ’matičnom’ narodu, pa su sve preporođene nacionalne države našle mnogo inovativnih načina diskriminacije, od ’civilizirane’ Slovenije i njenog administrativnog otpisa ljudi, do brutalne ratničke Srbije. Preko hrvatske opstrukcije prava državljanstva i korištenje obrambenog rata za etničko čišćenje te, sve do danas, opstrukcije reintegracije izbjeglica. Takva zajednica je politički djelotvorna najčešće u liku autoritarnog vođe ili dominantne ’nacionalne’ partije, čak i kada ih se bira demokratskim postupkom.

Država koja tu zajednicu institucionalno utjelovljuje, pa makar i u formi diobe vlasti i s formalno demokratskim procedurama, ne poima se kao aparat koji mora služiti dobrobiti društva, nego kao ostvarenje viših vrijednosti pred kojim treba s poštovanjem pognuti glavu. Tako se, čak i kada svakome postane očevidno da takva država sa smanjenom odgovornošću predstavlja bogom dano polje za samovolju i grabež njenih funkcionara, ipak govori samo o "korupciji", o iskvarenosti nosilaca, koja, međutim, ne može dovesti u pitanje svetost same države. Što zbog vlastite potrebe za pravnom i demokratskom legitimacijom, a što zbog uvjetovanja iz međunarodnog okruženja, država danas ipak mora zatomljivati tu potrebu za privilegiranjem ’matične’ nacije i njenih ovlaštenih predstavnika. Tako se razočarani i frustrirani vjernici nacionalističke ideologije s nostalgijom sjete i režima koji je, istinabog, bio postavljen okupacijskom silom i nije pod njom kontrolirao ni kvadratnog centimetra ’svojeg’ formalno napumpanog teritorija, ali je zato mogao slobodno mahati svojim isključivim nacionalnim simbolima i posve ih opipljivo potvrđivati uništavanjem onih drugih. Većina je, pa i onih na vlasti, danas ipak svjesna te sramote, ali ne vidi koliko je ona kompatibilna s vjerom u etno-nacionalnu državu. Zbog toga će i nelagoda sa simbolima poput 10. 4. i dalje biti signum nekih nedovršenih poslova.