Eto, dočekasmo i to: ekonomski moćnici uvjeravaju, nukaju, mame, ucjenjuju, a sve da bi politički moćnici donijeli propise i mjere koje odgovaraju onim prvima. Riječ "lobiranje", koju su svi rabili za sve i svašta, dobila je pravi korelat u ovdašnjoj zbilji kada je guverner HNB Rohatinski (na pressici 18. 2.) objavio da su predstavnici banaka okupljenih u konzorciju za nedavni kredit državi (750 miliona eura) iskoristili priliku i zahtijevali od Vlade promjene ekonomske politike, zapravo pritisak na HNB da ona promijeni svoja pravila. Konkretno, radilo se o ukidanju limita na rast kreditnih plasmana, računanju limita u valuti po kojoj je kredit indeksiran, ograničavanje kamatne stope na tržištu novca, smanjenju postotka kunskog dijela obavezne rezerve (koju banke deponiraju kada daju kredite) te o još nekim za nas ekonomski neuke obične građane prilično zakučastim stvarima.

Guvernerova objava o tom pokušaju uvjetovanja odjeknula je kao prvorazredna senzacija. Ali ne zbog toga što bi u očima javnosti neki od tih bankarskih zahtjeva bio sporan po svojem sadržaju (stvari su tu odveć komplicirane za ovdašnju javnost), nego zbog samog pokušaja da se povoljna ekonomska pozicija iskoristi za političke ustupke. Vladi očajno treba lova (spomenuti iznos je prava sir oliverovska "sitnica" prema gotovo 14 milijardi eura glavnice i kamata što ih hrvatska država i privreda moraju ove godine vratiti stranim vjerovnicima), a u ime izbjegavanja još većeg inozemnog zaduživanja već pred neko vrijeme je usvojena politika zaduživanja na domaćem financijskom tržištu. Poslovne banke pak love - uza sve - imaju, pa su svoju povoljnu poziciju, ako su navodi točni, pokušale iskoristiti i za neke ustupke. Riječ "ucjena", što dobro zvuči kad stvar treba prikazati pučkoj svijesti koja uglavnom operira po zdravorazumsko-moralističkoj matrici, očevidno nije najprecizniji opis te igre, jer Vlada je kredit na koncu ipak dobila, a da tražene ustupke nije dala. Ono što je u ovoj konstelaciji bitno nalazi se na dvama, povezanim ali ne identičnim poljima. Jedno je, dakako, ekonomsko (s ogromnim socijalnim implikacijama), a drugo je političko.

Tko uopće lobira

Ma koliko se to činilo očekivanim, ovaj pokušaj lobiranja nešto je za Hrvatsku sasvim neobično. Ovdašnja je normalnost zapravo obrnuta: sve ono što se zbirno naziva "poslovnim subjektima" uobičajeno dolazi na noge i Vladi i svim drugim para- i sub-državnim instancama i moljaka za poslove, olakšice, ugovore za često već obavljene poslove, isplatu onoga što im se već mjesecima duguje... Ukratko, to je ’lobiranje’ inferiornih, koje ni s kakvim ucjenjivanjem veze nema, jer oni čak i za ono što im po pravu pripada moraju moljakati ili tražiti protekciju (da i ne spomenemo koliko važeće "pravo" ostavlja prostora za proizvoljno korištenje javnih ovlaštenja).

To, dakako, ne važi za one koji su dio familije, koji su jučer sjedili u vladi, prekjučer u vodstvu najmoćnije političke partije, a danas na čelu kakve ’privatne’, ali dobro umrežene firme (a možda istodobno igraju i više od jedne uloge). U njihovom je slučaju smiješno i govoriti o lobiranju, jer se predsoblje ("lobi") ni ne razlikuje od samog prostora (neformalnog, ali stvarnog) odlučivanja. Bankarski pokušaj da se u zamjenu za kredit dođe do povoljnijih pravila igre možda nije prvi uopće, ali u javnom prostoru očito jest presedan u kojem se ekonomska moć postavlja sram političke kao relativno neovisan igrač, pa izvan formalne procedure, u metaforičkom predsoblju-lobiju, nastoji u proces ubaciti svoje interese.

To da se u modernoj politici (već stoljećima) moć rabi za promicanje posebnih interesa njenih nosilaca toliko je trivijalno da to - kao i svako opće mjesto - ne bi trebalo niti spominjati, kada po svemu sudeći ne bi duboko odudaralo od shvaćanja i prakse politike kakvo vlada u Hrvatskoj. U tom sklopu, država se zaista uzima kao zajednica, koja skrbi o svojim ’subjektima’ (u pravom značenju - podanicima), a ekonomski se problemi ’rješavaju’ bilo javnim korenjem onih što odskaču zbog partikularnih interesa, bilo nejavnim pritiscima, dogovorima, nagodbama... Ukratko, svojevrsnim preokrenutim ’lobiranjem’, u kojem predsjednik Vlade, ministri i drugi s pozicija političke moći pridobivaju formalno autonomne poslovne i društvene aktere da odstupe od svojeg prava i interesa i uklope se u zajedničku igru.

Da je taj sklop s jedne strane autoritaran, a s druge ne koruptan, nego sistemski koruptan - ne treba trošiti riječi. Da je on k tome i ograničenog dometa, i ekonomski štetan, pokazuje se kad vrag odnese neke specifične vanjske povoljne okolnosti (među kojima i obilnu ponudu povoljnih kredita), dakle sada. Hrvatske banke u stranom vlasništvu, koje dosad nisu iskakale jer su i u takvu sklopu mogle unosno poslovati, nemaju razloga da se i dalje ponašaju kao domaći ovisni pilići oko državne kvočke, i zagovaraju svoje interese. A to što su u stranom vlasništvu potpuno je svejedno; domaće banke koje bi radile svoj posao ostvarivanja profita pod što povoljnijim uvjetima (a ne bi funkcionirale kao političke ekspoziture) postupile bi isto. Umjesto skandaliziranja što to uopće čine (dobrodošli u kapitalizam!), valja se pozabaviti politikom kakvu bi spram takvog izazova trebalo očekivati.

Kao što nije nikakav skandal niti ucjena što partikularni interesni krugovi guraju ono što im odgovara (dok ne krše zakon), tako nije niti osobita zasluga što je, kako se hvali ministar Šuker, Vlada u ime "viših interesa" odbila narušiti autonomiju centralne banke i za volju bankara zadrijeti u monetarnu politiku. Je li to učinila iz principijelnog poštovanja prava, ili iz straha od populističke reakcije na posljedice politike kakvu zagovaraju banke, svatko može pogađati sam. Bilo ovako ili onako, tek ova situacija, u kojoj politička elita što je personificira Vlada ne može ’direktnom intervencijom’ kontrolirati ni sve ključne aktere niti ekonomske procese, iznosi na vidjelo pitanje znade li Vlada vladati i kada ne dominira nad svime i svakim. Kada ne može komandirati nego samo podešavati indikatore za autonomne odluke autonomnih tržišnih aktera, kada se ispod pokrova gospodarstva počinje pomaljati privreda, i kada famozna politička volja možda, u začecima, mora početi prihvaćati da i za nju važe pravna ograničenja.

Ima li pilota u avionu?

Sada smo, dakle, na onom drugom polju, polju ekonomske politike i njenih socijalnih implikacija, u okolnostima u kojima puca dominacija države nad društvom. Ima li u takvim uvjetima Vlada znanja i instrumente za rješavanje realnih i zaista ozbiljnih ekonomskih i socijalnih problema? Našla se, vele, pred ucjenom bankara. Koje je mjere donijela i provela da spriječi ili neutralizira njihov oligopol? Poziva na ’socijalnu odgovornost’ banaka koje su, kažu, "dobro zarađivale", čak i uz "ekstraprofite". A gdje je porezna politika koja bi dio tih dobrih zarada, a pogotovu ekstraprofita, zahvatila i prenijela u socijalno odgovorne političke programe i mjere? Država ne odrađuje svoj posao socijalnom demagogijom, nego ekonomskom i socijalnom politikom; ako postoji ’društveni dug’ banaka ili drugih visoko profitabilnih firmi, država je ta koja ga mora naplatiti, korektnom procedurom, dobro postavljenim kriterijima i transparentnom raspodjelom.

U nadolazećoj krizi - sada se bar malo mora ući u sadržaj ekonomsko-političkih opcija koje su u igri - kao da se sukobljavaju dva alternativna prioriteta: čuvanjem tečaja kune čuvati stabilnost financijskog sistema, ili se protiv recesije boriti stimuliranjem domaće proizvodnje i izvoza, u čemu bi dobro došla i stanovita deprecijacija domaće valute, a za očuvanje likvidnosti prihvatljiv je i rizik inflacije. O tome bi ne samo u stručnoj, nego i u ’općoj’, političkoj javnosti trebalo voditi sadržajnu debatu, što se dosad gotovo i nije događalo. (Tko se uopće još sjeća prigodne, predizborne, brzo prekinute ’debate’ SDP-a i HDZ-a o oporezivanju kapitalne dobiti i uopće o smanjivanju ili povećavanju poreza?)

Zbog čega je tako kritično pitanje tečaja kune? S jedne strane, zbog toga što se u zemlji sa slabom, neefikasnom i nisko produktivnom, izvozno nekonkurentnom i uvozno ovisnom privredom stabilnost mora tim više čuvati monetarnim sredstvima (pojednostavnjeno - režimom u kojem je domaća valuta rijetka roba, pa joj ponuda manja od potražnje drži cijenu visoko). S druge pak zbog toga što je, unatoč godinama monetarne stabilnosti, nepovjerenje u domaću valutu (ne zbog njenog sramotnog imena) toliko da velik dio ugovora o kreditima i drugim dugovanjima sadrži "valutne klauzule", što naprosto znači da se stalnost vrijednosti jamči tako što se ona ’sidri’ u valuti neke druge zemlje (ili zajednice, kao u slučaju eura).

Tko će biti žrtva "smanjivanja javne potrošnje"

Međutim, time se vrijednost financijskih obaveza ne samo čuva od inflatornog obezvređivanja na domaćem tržištu, nego i vezuje uz - ponekad nepredvidive i o svim domaćim kretanjima neovisne - oscilacije stranih valuta. To se nedavno i dogodilo s kreditima vezanima uz švicarski franak, čija je vrijednost odletjela u visine, a s njom i vrijednost dugova domaćih korisnika kredita. HNB je banke koje su posuđivale s takvom klauzulom, doduše, ’kaznila’ time što su napuhanom kunskom vrijednošću udarile u limit kreditnog plasmana, ali to nije poništilo štetu po korisnike kredita.

No, kako valutni tečajevi imaju i druge funkcije osim čuvanja stabilnosti, npr. služe i kao pokazatelji realnih vrijednosnih odnosa u vanjskoj trgovini (što je u Hrvatskoj izrazito značajan faktor), nameće se očevidno, a začudo nigdje postavljeno pitanje: zbog čega se te dvije funkcije ne razdvoje? Zbog čega se, radi (posve legitimne) zaštite banaka-vjerovnika i vrijednosti njihovih potraživanja, održava nerealan vrijednosni odnos, u kojem se prelako uvozi a preteško izvozi? Drugim riječima, zbog čega Vlada zakonski prinudno ne zamijeni sve valutne klauzule indeksacijom, kojom se neutralizira inflatorno obezvređivanje kreditnih obaveza/potraživanja, a ekonomskoj politici oslobađa prostor da devizni tečaj prilagodi realnim odnosima snaga domaće privrede i njenog inozemnog okruženja? Time bi se i interesi banaka vezali uz relativnu vrijednost domaće valute, umjesto da im se jamči stalnost u nekoj stranoj.

I ekonomskim stručnjacima i voditeljima ekonomske politike s pravom se diže kosa na glavi od amaterskih prijedloga. Stoga pitanje o zamjeni valutnih klauzula indeksacijom i nije nikakav prijedlog, nego samo pitanje u imaginarnoj javnoj debati o osnovnim orijentirima ekonomsko-krizne politike. Pitanje orijentira i ciljeva je nametnuto već samom kriznom situacijom, pa ostaje tek opcija da li da se o njemu raspravlja javno, kao nečemu što se tiče svih, ili će ’odluke’ biti ’donesene’ potiho, kao ne-odluke, kao stvar iznudice.

Nametnuto je imperativom da se državni prihodi svedu na ono što neće gušiti privredu, a da se u javnim troškovima nešto žrtvuje kako bi se smanjilo ili izbjeglo deficit, te još našlo i novca za poticanje proizvodnje. Tu je javna rasprava i određivanje prioriteta isto tako urgentna, a ništa manje zapuštena od one ekonomske. To se vidi po tome što pod "smanjivanjem javne potrošnje" praktički svatko gotovo automatski pomišlja samo na jedno - penzije i socijalu, kao i po tome što je ono što se pojavljuje pod firmom "rasprave" poprište socijalne demagogije, u kojoj se premijer može kleti kako će učiniti sve za spas standarda, plaća itd., a da ne mora odgovoriti ni kako niti što će drugo žrtvovati umjesto toga - pa će u zbilji i opet najslabije proći najslabiji.

Krizna situacija, u kojoj je stupanj slobode (broja opcija među kojima se bira) smanjen, svojevrstan je trenutak istine, u kojem se odlučuje što je zaista važno i što zaslužuje prvenstvo. Ono što u ovoj situaciji apsolutno ne smije biti izloženo daljim pogoršanjima i udarima, već štoviše mora biti unapređeno bez obzira na krizu, jesu životni uvjeti najsiromašnijih stanovnika - onih na socijalnom dnu, bilo penzionera, bilo nezaposlenih, bilo na razne načine socijalno isključenih i ovisnih o socijalnoj pomoći (u najširem smislu). Ta vrst javnih troškova mora ostati nedotaknuta ikakvim redukcijama, i smije se mijenjati samo na više. Prostor za realne uštede može se komotno naći na područjima koja se drže kao tabu ili se kriju iza tobože prevelikih komplikacija.

Nepotrebni javni troškovi

Dva su tabua, dvije svete krave koje predstavljaju potpuno neproduktivan trošak vojska i crkva. Ni za kakvom vojskom Hrvatska više nema potrebe, jer joj treba samo zaštita granica za koju je dovoljna malo osposobljenija policija, a pogotovu je pogubno vezivati se uz međunarodnu vojnu grupaciju (NATO) koja sobom donosi i fiksnu obavezu da se uz takve nepotrebne troškove veže oko 2 posto BDP-a. Sramotno je da nas, umjesto razumne politike, od uvaljivanja u NATO privremeno možda spasi glupi nacionalizam susjeda, ali tu smo gdje smo. Druga sveta krava, crkva (prije svega katolička), obješena je državi kao mlinski kamen o vrat međudržavnim ugovorima, ali svejedno predstavlja trošak koji nema nikakva opravdanja, i trebao bi se ticati samo onih koji usluge te ustanove dobrovoljno koriste.

Druga dva izvora znatnih ušteda u javnim troškovima se, doduše, ponekad spominju, ali se odlažu zbog navodno prekompliciranih rješenja: hipertrofirani broj jedinica lokalne i regionalne vlasti te neracionalna državna uprava. Na društvo veličine hrvatskoga broj jedinica je evidentno neodrživ, a njihova cost-benefit analiza daje sigurno negativan rezultat. Racionalizacija i ekonomičan postav te mreže nije nikakav kamen mudraca, čak već postoje i razrađeni ali u ladice zakopani projekti, i treba samo donijeti odgovornu odluku. Racionalizacija državne uprave traži već dublje zalaženje u ustrojstvo, organizaciju rada, podjelu nadležnosti, kadrovsku politiku... ali također nije nerješiv misterij. Ne radi se o rezovima sjekirom kao što su opća zabrana novog zapošljavanja, zamrzavanje plaća, ili pak snižavanje broja zaposlenih, plaća, ili obojega. Štoviše, plaćanje kompetentnih kadrova trebalo bi biti konkurentno, ali bi se ukupan broj zaposlenih efikasnom organizacijom mogao toliko smanjiti da bi neto rezultat jamačno bio pozitivan - o povoljnim ekonomskim efektima odgovorne i djelotvorne uprave da se i ne govori.

U otupjeloj političkoj atmosferi u kojoj se sve bitno nekako samo podrazumijeva, a ne razmišlja se i ne raspravlja opcijski, sve ovo djeluje kao fantastika. No, ako neke opcije nitko ni ne iskaže, nećemo nikada provjeriti koliko su možda realistične.