Moskovski okružni vojni sud u četvrtak, 19. veljače 2009., oslobodio je krivnje trojicu muškaraca optuženih za pomaganje u ubojstvu Ane Politkovske, novinarke koja se bavila istraživačkim novinarstvom i kritički pisala o politici Kremlja, osobito u vezi s ratom u Čečeniji.

Ruku na srce, drugačija odluka i nije bila očekivana, osobito ne u moskovskim novinarskim i intelektualnim krugovima. Porota, koja je odlučila kako nema dovoljno dokaza koji potvrđuju umiješanost optuženih u ubojstvo počinjeno u listopadu 2006. pred stanom Ane Politkovske u Moskvi, da je i smjela, nije mogla drugačije odlučiti. Međutim, da su postojali tragovi što vode dokazima koji su nedostajali, pokazalo je svjedočenje Dimitrija Muratova, glavnog urednika Nove gazete, moskovskih dnevnih novina u kojima je Ana Politkovska bila novinarka. Njegovo svjedočenje također je pokazalo da iste te tragove državna istraga nije pratila. A tragove je sudu podastro sam Muratov, provevši (i dalje ne odustajući) vlastitu istragu. Bilo je stoga jednostavno advokatima osumnjičenih informacije i tragove koje je pružio Muratov proglasiti nepotvrđenima te stoga nevjerodostojnima, i na kraju dakako – neupotrebljivima. No nitko se nije niti potrudio da te Muratovljeve navode istragom potvrdi ili opovrgne.

Što je dakle, sve Muratov u svojoj istrazi pokazao?

Prvo, valja predstaviti likove koji su imenom i prezimenom (do ovog časa) u igri. Glavni izvršitelj posla, čovjek za kojeg se smatra da je pucao u Politkovsku, Rustam Mahmudov, brat je Džabraila i Ibrahima Mahmudova, koji su u procesu bili osumnjičeni da su pomagali u atentatu i koji su u četvrtak oslobođeni krivnje. Sam Rustam Mahmudov nalazi se u bijegu. Četvrti optuženik je Pavel Rjaguzov, agent ruske službe sigurnosti FSB, kojem je suđeno u izdvojenom postupku i također je oslobođen optužbe da je ubojicama otkrio adresu prebivališta ubijene novinarke. Tu je još i bivši policijski časnik Sergej Hadžikurbanov, osumnjičen za organiziranje zločina i također oslobođen krivnje. Najvažnije u svemu jest da su svi oni na razne načine dobro povezani. Muratov je podastro materijalne dokaze o njihovoj povezanosti, primjerice, podatke o putnicima aviokompanije Karat, kojom je interesantna trojka 5. veljače 2006. zajedno putovala u Ingušetiju. Našao se tu rođak braće Mahmudov, Lom Ali Gaitukajev (trenutno na izdržavanju kazne zbog atentata na jednog od akcionara najveće ukrajinske financijske grupe Privat). S njim u društvu našao se i Šamil Buraev, bivši šef Ačhoj-Martanovskog okruga u Čečeniji, koji je i sam isprva bio osumnjičen za umiješanost u atentat na Politkovsku, no kasnije je pomaknut samo u status svjedoka. I na koncu, koji djelo krasi, gore spomenuti Pavel Rjaguzov.

Upitao je Muratov također, zapravo uputio pitanje koje bi istraga trebala proslijediti Ministarstvu unutrašnjih poslova Ruske federacije, tko je Rustamu Mahmudovu, odbjeglom osumnjičeniku za atentat, izdao pasoš za putovanje u inozemstvo na temelju krivotvorene identifikacijske isprave (takozvani građanski pasoš, naspram ino-pasoša) koja je glasila na ime Naila Zagidulina. "Kada bismo saznali kako mu je uspjelo sve to, pa još i otputovati iz zemlje na temelju krivotvorenog dokumenta, možda bismo saznali tko je doista sudjelovao u atentatu na našu kolegicu", rekao je, kako navodi moskovski dnevnik Kommersant, na suđenju Muratov.

I još k svemu tome, da priča dobije nadrealne, nestvarne dimenzije, u Dagestanu su uhapšeni neki ljudi koji su prodavali pištolj iz kojeg je ubijena Politkovska. Također, u Dagestanu je osuđena osoba koja je prepravljala plinske pištolje u one s ubojitim mecima, iz kakvoga je ubijena Politkovska. Tko je međutim prodao taj pištolj ubojicama, što bi moglo dovesti do počinitelja, nije bilo predmet istrage.

Prateći ovu rusku priču, vrlo je teško oteti se dojmu sličnosti s nekim našim nedavnim slučajevima. Tako u slučaju ubojstva Ivane Hodak, isprva se, osim posve nepotrebnog ali skupog helikoptera, digne cijela država na noge, padne pokoji ministar, da bi na kraju ispalo da je ubojica klošar. Potom se još utvrdi da taj klošar također pred petnaestak godina kupuje ili dobiva pištolj, kao da je po njega išao na plac u Dagestan, s jasnom namjerom već tada da sredi nekoga od Hodakovih. No niti to nije dosta, već se pedesetdvogodišnjak prigodom navodnog počinjenja ubojstva transformira u osobu srednjih tridesetih. Pedesetdvogodišnjak u istrazi izjavljuje da je pobjegao na stražnji izlaz, onaj pak mlađi, njegov alter ego, bijaše viđen od više očevidaca kako bježi na prednji izlaz. Policija je zadovoljna, narod se kiselo smije, jer i jest i nije pretjerano smiješno.

Ili dubrovačka storija vezana uz smrt australske građanke Britt Lapthorne. Prvo na dojavu o nestanku prođe i pet dana da se pokrene (mlaka i vrlo nevoljka) istraga. Pa se onda od lažnih policajaca, svjedočenjem više osoba i izradom izrazito vjernih crteža pomoću fotorobota (što govori o upečatljivosti likova koji su očigledno ostavili duboke tragove u sjećanju), utvrdi da se radi o pravim policajcima. Onda šef policije RH Karamarko osobno, ali i drugovi, kao da smo u najmanju ruku i mi svi drugovi idioti!, odmahnu i izjave nadrealistički, "Ma to vam je znanstvena fantastika, pa to su naši policajci". Upravo tako, no to baš i jest problem i razlog za uzbunu prve vrste, samo što Karamarko & pajtosi žele u stvari time reći da su oni, naši policajci, izvan svake sumnje. Usprkos svjedočenjima.

Nadalje se laže da upravo isti dvojac nije prije bio pod nikakvom istragom, da bi se našao dubrovački student koji to opovrgne. Potom roditelji pokojne Britt Lapthorne odluče sami financirati pretraživanje podmorja na mjestu gdje je pronađena, i taj čas eto ti naših policijskih genija koji po orkanskoj buri krenu roniti (naravno da su u međuvremenu morali odustati) i tražiti fotoaparat nesretne djevojke. Sve to dakako s čudesno lukavim objašnjenjem da su se i oni baš spremali na taj zadatak, mjesecima, ali su čekali pogodnije vremenske uvjete. Kud ćeš pogodnije od žestoke bure i snijega s mogućnošću zaleđivanja mora!

Svakako, gdje god pogledaš, nije lako. A nije niti čudo da se novinari hvataju istraživačkih, pa i istražiteljskih poslova, od čega ginu ili bivaju prebijani. I Politkovska je istraživala, jednako kao i Miljuš i mnogi drugi, sa za njih često pogubnim rezultatom. I Muratov istražuje, jednako kao i australski Channel 7, koji istražuje smrt Britt Lapthorne, kad već naši ili ne znaju, ili neće ili ne smiju. Pa kad se onda zgražamo nad lošim uratkom ili senzacionalizmom, kako se sada unisono napada Australce, zaboravljamo da to i nije njihov posao niti su za njega kvalificirani. No kad to ne čine kako valja ili ne čine uopće oni koji su za to kvalificirani, obučeni, opremljeni i plaćeni, možemo samo biti sretni što ima onih koji se toga posla hvataju čak i kad im nije u opisu rada. Kao što im također nije u opisu rada da budu prebijani i ubijani.