Održani su i prosvjedi. Brojevi su različiti, policija kaže jedno, mediji drugo, a prosvjednici treće. Jedno je sigurno, bilo je na tisuće ljudi, vjerojatno bi bilo i više da je vrijeme bilo bolje. Ovako uvijek ostaje taj faktor kišnog vremena, a ne pasivnost većeg dijela društva kao razlog zašto prosvjedi nisu bili još brojniji.

Naravno, to ne znači da se na račun ovih prosvjeda, zahtjeva i onoga što je na njima rečeno ne smije i ne treba kritički govoriti. Dapače, mislim da treba i da za to ima materijala, ako ni zbog čega, onda zato jer pojednostavljivanje i ne postojanje vizije (kako je to istaknuo jedan od organizatora), lako odvodi u krivom smjeru.

No, krenimo redom, oko ovih prosvjeda se ima dosta toga za reći.

Mrežna organizacija

Svakako je važno reći da je pokretanje cijele stvari i mrežni tip organizacije nešto što u ovoj mjeri predstavlja novost kod nas. Samo u ovoj mjeri jer nije izoliran slučaj, ali je najmasovniji. Naravno, ta masovnost se pokazala najviše na internetu, dok je u svojoj fizičkoj realizaciji bunt bio i deset puta manji. Međutim, broj klikova podrške ne treba uzimati kao mjerilo koliko ljudi je uistinu spremno nešto učiniti.

Kako god bilo, nećemo se ovdje zamarati brojevima, toga je također dosta, već ćemo se radije baviti pitanjem same organizacije. Mrežna organizacija, prilično slobodarski princip, koji je uključio najrazličitije ljude, a sve u vrlo kratkom roku daje odličan primjer na koji način bi sve, ali baš sve, moglo funkcionirati. Organizatori to nisu naglašavali, možda čak nisu niti željeli to predstaviti kao primjer, već su svojom strukturom željeli poručiti da su svi u organizaciji ravnopravni i da nitko ne vodi cijelu stvar. I čini se da su u tome djelomično uspjeli. Djelomično jer mediji ne mogu i ne znaju drugačije već na način da izvlače «vođe» ili u najmanju ruku «glavne organizatore». To su učinili sa srednjoškolcima (sjećate se naslova o «budućem vodstvu u zemlji»), to su pokušali učiniti i ovaj put. No, organozatori su to donekle vješto izbjegli stalnim ponavljanjem da oni nisu vođe, da ne žele stranke i da ih takva pozicija ne zanima. Ako nešto stalno ponavljaš, onda to i postane istina - to nas uče mediji, to nas uče političari.

Vjerojatno bi se moglo ući dublje u analizu organizacije i tražiti njene mane, sigurno ih je bilo, svatko tko je nešto organizirao to zna, a to je u svom tekstu pokušao Zoran Oštrić, iako se tu može pronaći i praktičan interes i iz takve pozicije posve opravdan, da njegova stranka bude prisutna. No, to je stvar strategije. Djelovati stranački ili nestranački.

No, gledajući na to kakvu poruku ovakav oblik organizacije šalje, sada se možemo nadati da će se ovaj model proširiti i da će postati pravilo, a ne iznimka.

Zahtjevi, ali bez odgovora

Svakako je važno prepoznati probleme i ukazati na njih. Osim toga, ako ne govorimo o problemima, ako ih stalno ne izvlačimo na površinu, onda ostavljamo prostor vladajućima da ih sakriju raznim sukobima i drugim «zanimacijama» za narod. Pa kad hoćeš prikriti katastrofalno stanje u zemlji, stvoriš ogromnu vijest od tužbe podnesene prije deset godina. Nije važno da je riječ o staroj vijesti, kad je to tužba koja diže tenzije, koja odvraća pažnju od svakodnevice, a u najboljem scenariju za vladajuće, krivce za takvu svakodnevicu pronalazi u «drugima» i «drugačijima».

Zato su ovi zahtjevi, ili barem većina njih, dobar podsjetnik na ono što ne valja.

 Zdravstvo za sve, a ne samo za bogate
 Besplatno školovanje – želimo biti zemlja znanja
 Oštro suočavanje s mafijom i organiziranim kriminalom
 Smanjenja cijena osnovnih potrepština
 Poštena revizija svih privatizacija
 Smjena podobnih i nesposobnih
 Kaznimo već jednom korupciju i nepotizam
 Želimo pravnu državu, a ne samo mrtvo slovo na papiru
 Zamrzavanje imovine i bankovnih računa bez pokrića
 Ukindanje saborskih povlastica
 Veća ulaganja u poljoprivredu i industriju
 Smanjenje deficita
 Smanjenje vanjskog duga
 Oporezivanje luksuza
 Manji porezi na hranu
 Otkrivanje afera, a ne zataškivanje
 Rješavanje huliganizma na ulicama
 Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovom trgu
 Ne, prodaji Ine
 Odustanite od Pelješkog mosta
 Imovinske kartice transparentno iznijeti javnosti
 Objava registra branitelja

No, oni su upravo to. podsjetnik na ono što ne valja. Bez ponuđenog rješenja, bez minimalnog zajedničkog nazivnika, osim onoga da su se svi složili barem oko nekih zahtjeva. Iskreno govoreći, većina ovih zahtjeva ne izlazi iz domene realne politke (od koje su se govornici na prosvjedu nekoliko puta ogradili) pa utoliko niti ne predstavlja nešto van onoga o čemu, barem deklarativno, govore i političke stranke.

U tom pokušaju da zahtjevi zamjene potrebu za sudjelovanjem političkih stranaka (da se razumijemo, dobro je da nisu sudjelovale), potkralo se nekoliko nejasnoća. Naime, ako se od političkih stranaka ne očekuje sudjelovanje, kome su onda upućeni ti zahtjevi? Ako su upućeni strankama, od koga se to očekuje da provede te zahtjeve ako su HDZ=SDP? Ako zahtjevi nisu upućeni strankama, kome se onda cijeli prosvjed obraćao? I na kraju, od kud onda izjava jednog od organizatora da on(i) nemaju rješenja, već da očekuju od stranaka na vlasti da pronađu rješenja, jer su za to plaćeni (približan citat)?

U populističkom pristupu, koji je pokušao zadovoljiti baš sve, promakla je jedna bitna stvar - u kakvom to svijetu želimo živjeti? Upravo je odgovor na to pitanje najveća razlika koju se teško moglo premostiti, a da se ne uništi taj pokušaj ujedinjavanja protiv «zajedničkog neprijatelja». I, čini se, upravo zato je taj odgovor izostao.

Dobro, netko može reći da se odgovor nazire u samim zahtjevima, no ono što se iz tog niza zahtjeva može shvatiti je da su prosvjednici željeli pravnu državu koja je socijalistička i kapitalistička, ali uređena na slobodarski način uz snažan nacionalni osjećaj, te njegovanje suvremene mitologije. Ovakva tvorevina zvuči krajnje nadrealno. No, to je bit populizma, mora zadovoljiti sve, ali ne stvarno, već samo deklarativno, na razini zahtjeva ili obećanog, ovisno stvara li se populizam iz pozicije «naroda» ili pozicije moći.

Svedemo li to na osobu razinu i zapitamo se zašto sam bio/bila na prosvjedima, vjerojatno bi dobili puno razloga koji bi se činili nespojivima. Ili bi možda jedan od češćih bio činjenica da je vlast pokušala zabraniti cijelu stvar pa je sve skupa dobilo medijsku pažnju koja bi inače u potpunosti izostala?

U razgovorima prije i nakon prosvjeda, jedan prijatelj mi je rekao da je problem i u tome što se nisu jasno ogradili od nacionalizma, odnosno, pokušali su cijelu stvar svesti na razliku između nacionalista koji su «banda lopovska» i «nas» ostalih, točnije «poštenih» nacionalista. Od tuda i citat Brune Bušića, ali i cijeli niz drugih stvari koje su se provlačile kroz organizaciju i zahtjeve ovog prosvjeda. O tome je nešto više napisano ovdje.

To je obrazloženo stalnim vraćanjem na pitanje partizana i ustaša, čime se vlast često koristi kada treba neku temu prekriti i sakriti, a znaju da narod najviše voli baviti se pitanjem krvi i tla. Tako su organizatori imali za cilj konačno prelaženje preko toga «čiji dide je bio partizan, a čiji ustaša». To čak i ne mora biti sporno, a dobro se uklapa u populistički koncept.

Kod ovog pitanja ratova treba napomenuti da anarhisti oduvijek tvrde da bi narod u slučaju rata trebao okrenuti oružje protiv onih koji ih šalju u rat i zajednički s ljudima s druge strane krenuti protiv svih generala i vladara. Možda će se to nekome činiti kao naivno očekivanje, ali nije neviđeno u povijesti. No, ovdje stvari nisu tako jednostavne. Zato što u ovom slučaju to nije bilo pitanje toga kako svaki rat ne valja, već samo neki. Zato se provuklo i pitanje «jesu li se naši očevi za ovo borili?», a iako je očekivani odgovor «ne», zapravo moramo reći «da». Posljednji rat je vođen upravo zato da bi situacija danas bila ovakva. Cilj je bio stvaranje nacionalne države koja je kapitalistička i ima predstavničku demokraciju. Upravo to danas imamo pa je pitanje «jesmo li se za to borili?» posve nepotrebno. Ne znači to da je prethodna država bila bolja, naravno da nije, već samo otkriva pravu bit svih ratova ( i država) - uvijek je cilj osvajanje moći za nekolicinu i njihovo bogaćenje. No, narod mora vjerovati da je cilj nešto drugo, nešto veće od svih nas, jer kako bi inače pristali ići u rat?

Upravo zato je važno napustiti te koncepte koje vladajući uvijek iznova uspjevaju nametnuti i nakon što to učinimo onda se možemo boriti za sebe - protiv svih oblika ekonomskog iskorištavanja i protiv svake vlasti. Naravno, organizatori ovih prosvjeda to nisu predložili. To bi bilo daleko previše i većini neprihvatljivo.

Trebaju nam rješenja i vizije

Nemoguće je organizirati prosvjede i «narodni» pokret koji nema viziju i ideju što želi i na koji način to želi postići. Upravo način mora ocrtavati cilj i treba od početka biti jasno što i kako se želi napraviti, jer inače sve ostaje razvodnjeno i nejasno.

Zato je posve razumno bilo ne pozivanje stranaka kada su organizirani prosvjedi, no posve nerazumno očekivati od njih da ipak ponude rješenja. U najmanju ruku kontradiktorno, a svakako nedosljedno i na neki način nepošteno prema svima koji su došli, jer ako su svi političari isti (ili barem slični), koja vlast bi onda mogla biti poštena? Upravo tu je nedostajala ideja, vizija i rješenje koje bi proizašlo iz direktno demokratskog procesa, kao što su to još jednom u svom letku (koji su dijelili na prosvjedu, barem u Zagrebu) predlagali aktivisti/kinje MASA-e. Kad ih već spominjemo, teško je ne primjetiti da su upravo njihovi transparenti bili najzastupljeniji u medijima (gotovo da se činilo kako su prosvjedi anarhistički) - možda zato jer su veliki, a možda zato jer šalju jasnu poruku i prisutni su bili u nekoliko gradova... I za razliku od većine, kroz letak koji su dijelili tražili su nešto konkretno - direktnu demokraciju, nestanak stranaka i ukidanje postojećeg ekonomskog sustava.

U ovom populističkom događanju, to je bio mali glas, gotovo marginalan, ali je nudio nešto konkretno, nešto što možemo sami učiniti, a ne još jednom vikati na «one gore» i tražiti od njih da promjene situaciju u kojoj živimo. U ekonomskoj krizi, koja je zapravo samo kriza kapitalizma, a ne stvarna nestašica, vlast niti ne može nešto učiniti. Mogu tek bespomoćno ili uz daljnje dizanje kredita pokušati ublažiti situaciju i odgoditi najgore posljedice krize.

Kako god bilo, poziv da se nešto samostalno učini je uglavnom izostao, ako ne računamo jednu rečenicu koja je pozvala na (novu) nacionalizaciju privatiziranog i rasporadnog državnog vlasništva, no to je opet očekivanje od države. I tako su prosvjedi bili još jedan ventil za nezadovoljnike koji su se izvikali, psovali i otišli kući s nešto manje nezadovoljstva, ali i dalje nezadovoljni.

Za kraj samo treba dodati da su prosvjedi samo kulminacija nezadovoljstva, gotovo demonstracija moći, a sve ono što može promjeniti naš život događa se između tih prosvjeda u našem svakodnevnom djelovanju, u kvartu, u školi, na radnom mjestu... Nosioci tako nužnih promjena moramo biti mi sami, nitko drugi to ne može napraviti. Ni stranke, ni sindikati, niti bilo koji drugi oblik profesionalnog i plaćenog vodstva. Sva rješenja, sve vizije, sve je na nama. Krajnje je vrijeme da se provedu u praksu.