Početna stranica
Civilno društvo
Kultura
Politika
Ljudska prava
Okoliš
Ženska scena
Prava životinja
LGBTT teme
Nove tehnologije
ZaMirNET blog
ZaMirNET forum
ZaMirNET
ZaMirZINE kolumne
Zaštita okoliša u uvjetima recesije
Mirela Holy
Mirela Holy
Bojan Munjin
Đurđa Knežević
Srđan Dvornik
Book @ ZaMirZINE
Kratkovidnost realnog
Annie Le Brun: Previše zbilje, DAF, Zagreb, 2007.
«« Ožujak 2009 »»
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel:
Tel/fax:
,

Vaš ZaMirZINE tjednik
Ljudska prava: Potisnuti sukobi koji ne nestaju
Razgovarala: Milena Ostojić
Arlene Audergon, autorica knjige ’The war hotel’ nedavno objavljene i kod nas kao ’Svratište rata’ psihoterapeutkinja je i facilitatorica rješavanja sukoba, a u razgovoru za ZaMirZINE govori o svojim iskustvima u radu na rješavanju sukoba, te problemima na koje nailazi. Kolektivne traume i sukobi prenose se i na nove generacije, čak i kada one nemaju to neposredno iskustvo, a to postavlja temelje novog sukoba jer stari i ponekad već zaboravljeni sukob nikad nije razrješen, objašnjava naša sugovornica. Ratovi na Balkanu i nove generacije rođene nakon njih pokazuju da se sukob nastavlja i kada ga se novi akteri ne mogu osobno sjećati.
26. veljače 2009

Arlene Audergon, autorica knjige ’The war hotel’ nedavno objavljene i kod nas kao ’Svratište rata’ psihoterapeutkinja je i facilitatorica rješavanja sukoba. Dugogodišnja je suradnica Arnolda Mindella, jungovskog psihoterapeuta i fizičara te osnivača ’Procesno orijentirane psihologije’ poznate i kao ’procesni rad’. Nositeljica je višegodišnjeg projekta Izgradnja održive zajednice u poslijeratnom razdoblju u Hrvatskoj, koji se provođenom u partnerstvu Visokog povjerenstva za izbjeglice UN-a i Udruge MI- Split u područjima neposredno pogođenim ratom.

Jedna od temeljnih ideja knjige je da je ljudska je priroda gorivo nasilnog sukoba. Autorica pojašnjava mehanizme, taktike terora (dehumaniziranje neprijatelja, dezinformacija, mučenje, širenje straha da bi se uspostavila kontrola) kojima se naši naintimniji i zapravo najnesebičniji osjećaji (poput osjećaja za pravednosti ili odanosti) manipuliraju te pretvaraju u pogonsko gorivo nasilnog sukoba.

Osvješćivanje i povjerenje u osobni kao i kolektivni razvoj kroz pričanje o vlastitim iskustvima, razumijevanje psihološke dinamike nasilnog sukoba te proces ustanovljanja odgovornosti nužni su, ako ne i ključni za prekidanje kruga nasilja, intergeneracijskih trauma te procese pomirenja i uspostavljanje ’dubinske demokracije’ (koncept Arnyja Mindella).

Kako poimate proces individualnog rasta i transformacije, a u odnosu na Jungov koncept individuacije?

Individuacijom bi se mogao nazvati proces sve svjesnijeg življenja (bivajući) osobom kakva jeste: unutar ljudske prirode postoji prirođena kreativnost koja nastoji ispoljiti se. Ako pri tom uključite svjesnost, sa svim poteškoćama, preprekama i iznenađenjima, osjećate se aktivnijim i angažiranim u iskustvu vlastitog života, i u svom doprinosu i vezi sa zajednicom i svijetom.

Počinjete pitajući o individualnom rastu i uzbudljivo je razmotriti kako upoznavanje sebe sama može osloboditi od ponovnog upadanja u intergeneracijske obrasce i ponavljanja krugova konflikta bilo u vlastitom umu, u vezi ili zajednici.

Upoznavanje sebe također znači upoznavanje onih dijelova sebe za koje ste skloni misliti da to „niste vi“, koje projicirate na druge i protiv kojih reagirate. To ne znači odustajanje od čvrstih stavova, čak se pritom možete osjećati i obvezanijim, angažiranijim nego ikad, ali i u mogućnosti ste olakšati (facilitirati) interakciju, radije nego se osjećati polarizirano.

Uzbudljivo je također to što se svjesnost može razviti ne samo u individuama, nego i kolektivno. Veliki raspon polarizacija u nasilnom sukobu dešava se kad individualno i kolektivno nismo svjesni toga koliko lako se naše emocije aktiviraju i koliko se lako njima manipulira. Uvijek iznova na našim forumima u Hrvatskoj, ljudi sa svih strana bi ulazili u interakciju i transformirati najteže sukobe zajedno.

Terminom ’točke usijanja’ (’hot spot’) označavamo momente u interakciji koje ljudi nastoje izbjeći i u kojim sukobi eskaliraju i ponavljaju se. Momente u kojim gubimo svjesnost. Ali ako ih pažljivije promotrimo, takvi momenti mogu biti ulaz u potencijalno produbljivanje, u svjesnost i transformaciju. Bez obzira koliko kao ljudska bića možemo biti užasni, u nama postoji potreba da postanemo svjesni i preuzmemo odgovornost, da prepoznamo kako smo dio nečega- i da shvatimo kako zaista svako od nas ’čini razliku’, i može promijeniti stvari.

Kako shvaćate i koristite snove i sanjanje u facilitiranju? Možete li nam pojasniti Mindellov koncept ’dreambody’?

Arny Mindell je izvorno fizičar i jungovac. Jung je u snovima tražio obrazac ili smjer rasta ličnosti. Kad je 1970tih radio sa bolesnim klijentima, Mindell je otkrio da se subjektivno iskustvo tjelesnih simptoma noću ogleda u snovima. Prema jednom primjeru iz ranih godina njegova rada, radilo se o čovjeku s trbušnim tumorom, govorio bi da osjeća da će eksplodirati, kad je pričao svoj san s vatrometom. Mindell je onda pomogao tom čovjeku koji je uvijek bio suzdržan kada bi trebao eksplodirati sa svojim osjećajima i strašću.

Mindell tada terminom ’dreambody’ označava dimenziju snova koja se istodobno manifestira u vizualnom noćnom snu, kao i tjelesnom iskustvu. Također je promatrao kako se sanjanje pojavljuje u nenamjernim komunikacijskim signalima. Sa kolegama je studirao sistemsku dinamiku u vezama i odnosima, uključujući rad na sukobu, ugnjetavanje kroz povijest i rješavanje sukoba.

Kad facilitiramo, zanima nas sadržaj, ali i ’snovi’ ili ’mitska’ dimenzija izražena u polarizacijama emocija i uloga, kao i najdublji unutarnji izvor kreativnosti ili osjećaj povezanosti s drugima. Čak i u najužasnijim situacijama, ako postoji prilika da se brižljivo facilitiraju interakcije - postoji tajnovit osjećaj smjera i mogućnosti koji se javlja, upravo u trenutku u kom sve izgleda tako nemoguće. Facilitator ne donosi promjenu – ona dolazi iz individue i zajednice.

Očito crpite inspiraciju iz istočnjačkih religija. Možete li objasniti važnost duhovnosti u terapijskom procesu, kao i u procesu individualnog rasta?

Osvješćivanje tijeka i interakcija u tim procesima omogućuje da nas ne preuzmu nesvjesno vlastite reakcije i interakcije. Identificiramo se s jednom točkom gledišta, ali istovremeno možemo se osjećati dijelom većeg tijeka života. Istočnjačke religije i filozofije fokusiraju se na ovakvo iskustvo buđenja, jer su prisutne u jednom dijelu, a svjesne međupovezanosti stvari.

Ako vas zanima osobni razvoj, a i mijenjanje stvari u vlastitoj zajednici, možete se naći u ulozi ’starijeg’. To nije nužno povezano s godinama, nego sa osjećajem kontakta sa smislom značenja, i zanimanjem i ljubavlju za cijelu zajednicu. U određenom momentu, niste više zainteresirani samo za sebe, nego za dobro sviju u zajednici. Ovo može podrazumijeti i zauzimanje čvrstog stajališta – ali to ne znači ostajanje jednostranim ili dominiranje nad drugima. Prije ćete naprotiv podržati drugu stranu i cijelu interakciju da se desi, uz pažnju i uzimajući u obzir sve uključene. To je oslobađajuće iskustvo, biti povezan sa cjelinom, ali ne i zarobljen u nju.

Često su različite religijske institucije kao ’središta duhovnosti’ igrale ključne uloge u inspiriranju, poticanju, promoviranju i opravdavanju ratnih pohoda. Kako očuvati duhovnost pojedinaca od takvih nedvojbenih manipulacija njihovim najintimnijim osjećaja?

Jedna od temeljnih ideja o kojima sam pisala u knjizi jest da su naša duboka osjećanja i priroda, kad su neosvještena, koriste se kao gorivo za nasilni sukob. Ovo uključuje neka od najcijenjenijih ljudskih osobina, poput osjećaja lojalnosti, težnjom za pravdom, i našim najdubljim vrijednostima i duhovnim iskustvima koja su važnija od samog života i za koja koja smo spremni umrijeti ili ubiti.

Dobra vijest je da svijest o ovoj dinamici može puno napraviti. Sa svjesnošću, ove iste vrline mogu nam dati sposobnost da brinemo za život u svojoj zajednici, čak i onkraj naših vlastitih života.

Kao što ste rekli, religijske institucije su aktivno pridonosile ’stvaranju’ rata kroz povijest. I tu radite važnu distinkciju: duhovnost i religijska osjećanja ne stvaraju rat. Upravo je identifikacija sa moći koja podržava jednu stranu da dominira ili ugnjetava, ili čak podupire genocid, u ime ’boga’. Ljudi ubijaju jedni druge iz uvjerenja da moraju to činiti zbog sigurnosti svoje djece ili budućnosti, ili iz lojalnosti, ili da iskupe povijesne rane ili traume svojih predaka. Strast, gorljivost i posvećenost koje idu uz religijsko iskustvo su moćni, a kad su nesvjesno pomiješani sa pravednošću i moći, lako ih se iskoristi.

Dakle, jedan odgovor na vaše pitanje je da trebamo više potpore, podrške da spoznamo naše najveće ideale, vrijednosti, ono što nam daje osjećaj smisla, naša duhovna iskustva, ono što nas pokreće, što nas oduševljava – tako da, radije nego da idemo u rat iz tih razloga, možemo zapravo početi ponašati se u skladu s tim vrijednostima, i sami postati vođe i vodiči kakvi želimo da postoje u ovom svijetu.

Tvrdite da, da bi se uspostavio proces odgovornosti u cilju održivog pomirenja u društvu, važno je ne smatrati niti jedno stajalište ili iskustvo nelegitimnim, i da takva stajališta ne smiju biti smatrana samo reakcionarnim i ekstremističkim, nego aktualnim i legitimnim perspektivama nekih građana. Međutim, kad je u pitanju javna debata o nekim pitanjima, kao novinari, intelektualci ili jednostavno savjesni građani, često osjećamo da neka pitanja moraju odmah biti diskvalificirana kao neprihvatljiva, a nekad čak da debata o nekim pitanjima ne treba biti dozvoljena, to jest da mora postojati minimalan konsenzus o neprihvatljivosti određenih gledišta. Na primjer, ne bih ni raspravljala o pitanju prihvatljivosti dokaza iznuđenih mučenjem, ili bih lako diskvalificirala bilo kakve geste ili simbole koji promoviraju mržnju. Moje pitanje je: kako ’dubinska demokracija’ funkcionira u javnom diskursu?

Tema pravednosti i odgovornosti nosi sa sobom traumu, bol i kontroverze. Uključiti sve točke gledišta ne znači tolerirati potpirujuće ili nasilno ponašanje koje ponavlja nasilje. Treba razlikovati nasilna djelovanja od osjećaja koji pokreću takva djelovanja. Za održiv proces pomirenja, treba napraviti mjesta za te osjećaje, da budu izraženi, saslušani, i da se na njih odgovori.

Kako razviti proces odgovornosti i krenuti dalje je velika tema ovdje na Balkanu, ali svugdje je tako. Kako se suočavamo sa traumama iz prošlosti, naše najdublje potrebe za pravdom i naše želje da ostavimo povijest iza sebe? Bez određenog procesa ustanovljavanja odgovornosti, lako je predvidjeti da će se nasilje reciklirati, ponoviti u narednom krugu. Jedan od motora nasilja je to što su neprocesuirana pitanja odgovornosti kao gorivo, spremno zapaliti sve u narednom krugu osvete.

Uz tribunale koji se bave kriminalnom odgovornošću, Komisije za istinu (Truth commissions) koji pričaju priče, vitalno je, a vjerujem i moguće za proces odgovornosti uključiti interakcije na nivou zajednice, kulturu zajedničkog razgovora o najvećim poteškoćama. I uz to, određena razina unutarnjeg rada, ili unutarnjeg zahvaćanja s otkrivanjem intimnog dijela nas samih.

Ulazeći u srž problema koja se inače izbjegavaju, ljudi su u mogućnosti transformirati (promijeniti) najteže situacije i pronaći kreativne načine za krenuti naprijed. Na našim forumima, vidjeli smo dubinske promjene u perspektivi, kad su grupe uspjele zahvatiti u vlastitu prošlost i budućnost zajedno.

Arny Mindell upotrebljavao je termin ’dubinska demokracija’ u smislu uključivanja i dobrodošlice svim točkama gledišta, emocija i dimenzija naših interakcija – da mudrost i način za krenuti naprijed proizlazi iz ovog uključivanja i interakcije.

Ako isključite nečije gledište kao ’preekstremno’ da bi uopće bilo uključeno u dijalog, ono će naći put natrag, na jedan ili drugi način, vjerojatno u formi nasilja. Za trajnu promjenu, vrlo je važno pokušati uključiti sva gledišta u interakciju. Na forumima, kad je neka pozicija tek implicitno prisutna, ali ne i izravno predstavljena, facilitator može istupiti i predstavljati to gledište.

Na jednom nedavno održanom forumu, neki ljudi su govorili o neprijateljstvima u njihovoj vlastitoj zajednici, od kako Srba, tako i Hrvata, koji su pokušavali zaustaviti bilo kakve pokušaje pomirenja. Tako smo stvorili ulogu koja predstavlja poziciju onih koji se protive pomirenju i koji su ih optuživali da su iznevjerili lojalnost vlastitoj zajednici. Izrazili smo ovu ’ulogu’ i ubrzo je jedan od sudionika zamolio grupu da uđe dublje u ulogu, da zaista razumije kako je to. To je pridonijelo osjećaju suosjećanja u grupi, suosjećanja za to mjesto u svakome tko je patio i ne može tako lako krenuti dalje i naprijed, nakon svega što se desilo. Ovo je donijelo osjećaj smjera i kohezije za rad u njihovim zajednicama.

Također, važno je razmišljati o tome što je dopustivo, važno je poznavanje svoje «donje granice». Moja osobna «donja granica» je da sam zainteresirana za razradu sukoba, ne samo u ponavljanje istog. Tako, kad se vraćamo u sukob, to ne može biti u svrhu toga da se još jednom uvlačimo u to, nego radije da osvijestimo i facilitiramo istovremeno, i da donesemo potencijal za transformaciju.

Prije nekoliko mjeseci upoznala sam djevojku od dvadeset i nešto godina iz Hirošime, koja je u Zagreb došla u sklopu svog putovanja Europom. Na naša pitanja o atomskoj bombi (s čim, prirodno, čini nam se, asociramo Hirošimu), odvratila je da je iznenađena time jer je svi u Europi pitaju o nekakvoj atomskoj bombi. Naime, ona zna što se dogodilo, ali, kao i većina mladih u Hirošimi, kako tvrdi, vjeruje da je njen grad poznat po oštrigama! To mi je na neki način povezano s onim što napominjete u knjizi, kako je Milošević iskoristio emotivna sjećanja Srba na kosovsku bitki. Je li ’potiskivanje’ takvog ’hirošimskog’ emotivnog sjećanja dio istog mehanizma, ali koji funkcionira na obrnut način? Ili, koliko je ’zdravo’ to što mladež Hirošime atomsku bombu ne doživljava dijelom svog identiteta?

Tako mi je drago što si ispričala tu priču. Nisu samo dvadesetogodišnjaci iz Hirošime ti koji se ne mogu identificirati, ili osjećati, ili reagirati na grozotu i devastaciju Hirošime i Nagasakija. Postoji veća priča ovdje o tome što se dešava tamo gdje se desio veliki kolektivni šok, tragedija i trauma koja je zaista prevelika za bilo koga od nas da je dosegne i shvati.

Treba proći puno godina prije nego ljudi uopće mogu početi pričati o takvim kolektivnim traumama i pronađu načina da barem pristupe tragediji, boli i pitanjima pravednosti. Mlada žena iz Hirošime predstavlja potrebu svih nas da krenemo dalje, što je zdravo i nužno, ali ona i upozorava na strašnu potrebu koju imamo u društvima, potrebu za starješinom (eldership), za vodstvom, potrebu da nađemo načina da se suočimo i uhvatimo ukoštac s našom poviješću i njenim značenjem.

Ako želite razumijeti dinamiku kolektivne traume, može biti korisno na trenutak prvo pomisliti na vašu vlastitu, ili individualna iskustva traume vaših prijatelja. Odmah nakon traumatskog iskustva, dio vas obično krene naprijed, da biste preživjeli. Bilo da se to desi nakon nesreće, nasilnog napada ili usred rata, morate nastaviti, ići dalje. Nema vremena reagirati na intenzitet situacije – možda čak niste ni shvatili kako ste jako pogođeni, jer ste u tom dijelu vremena i morali jednostavno nastaviti dalje. Čak i tada, drugi dio vas jednostvavno nije u stanju krenuti dalje. Jedan dio ostaje šokiran događajem, ili uhvaćen u traumatičnu priču, koja se neprestance, uvijek iznova ponavlja, u obliku noćnih mora ili flešbekova, ili instinktivnih, tjelesnih sjećanja. To je kao da priča se priča uvijek iznova, traži svjedoke, dio vas, i dio svijeta koji je može čuti, osjetiti, odgovoriti na nju.

Ista je stvar sa kolektivnom traumom. Na neki način, traumatski događaji iščezavaju u povijest kako vrijeme ide. Na drugi način, traumatski događaj nikad ne iščezava. Prošlost je zarobljena u sadašnjosti. Trauma ostaje, često se ponavljajući u onima koji su patili, također se ponavljajući u stavovima i polarizacijama koje prolaze bez promišljanja i koje mogu obnoviti krugove sukoba. I dok svi žele krenuti dalje, tragedija ostaje smrznuta u vremenu.

Kad se desi da neki ispričaju priču, a to su obično oni koji su patili i identificiraju se sa traumatskim iskustvom, i drugi dio društva - privilegirani i na neki način neupleteni te nezainteresirani kažu: ’nije li to bilo davno... nije li to povijest?- zašto još uvijek pričamo o brodovima s robljem? Zašto i dalje pričamo o genocidu? To su uglavnom oni koji imaju privilegiju da zaborave, ili oni koji pripadaju počiniteljima i lako kažu ’to je povijest, zaboravimo to’. Ili, još gore, u nekim slučajevima takve stvari su jednostavno izbrisane iz povijesti.

Kad kolektivna trauma nije zapravo razriješena, kad se s njom nismo obračunali u društvu, to postaje nešto poput mitske i ponavljajuće priče, uvijek spremne da zaiskri kao trag goriva i zapali sve ostalo. Kad priča može biti ispričana i šire društvo se može uhvatiti ukoštac s njom, više ne može biti iskorištena da zapali sukob. Bol možda nikad neće nestati, ali užasna stvarnost je na neki način uključena kao vitalni dio naše priče, pa možemo krenuti naprijed cjelovito i cijeli.

Kako se oduprijeti, ili kakav stav zauzeti po pitanju prekrajanja povijesti, stvaranja mitova ili manipuliranja ’emotivnim sjećanjima’ (ili mjestima sjećanja, lieux de mémoire kako ih shvaća Pierre Nora) u vlastitoj zajednici? Bosanskohercegovački bend Dubioza kolektiv na svom prvom nastupu u poslijeratnoj Srbiji (na Exit festivalu 2005) emitirao je, pred sam kraj koncerta, snimku govora Nataše Kandić o žrtvama Srebrenice. Nakon toga nastala je prilična gužva i dio publike koja se do tad ’neproblematično’ zabavljala stao je gađati članove benda (inače poznatog po angažiranim pjesmama) plastičnim bocama. Oni su ostali stajati mirno, a pjevačica je u jednom trenutku rekla nešto poput: ’ljudi, to nije namijenjeno vama, to nije bio vaš rat’. Čini li vam se to značajnim u smislu ponude svojevrsnog odriješenja krivnje (u smislu ’ne osuđujemo vas kao počinitelje’), ali kroz konsenzus o zajedničkoj osudi zločina u Srebrenici (’to nije/ne mora biti dio vašeg identiteta’)?

To je važna priča. Taj bend koristi svoju javnu ulogu u cilju stvaranja drukčije budućnosti. Oni to ne čine samo odričući se strahota i pozivajući druge da im se u tom pridruže. Također otvaraju osjetljivu temu punu kontroverzi. Isto tako, kad koriste riječi važne ljudskopravaške aktivistkinje kontraverzne u Srbiji, dodirujući točno na jako važnu ’točku usijanja’.

Nasilna reakcija mladih ljudi iz publike pokazuje kako spremno polarizacija može biti iskrsnuti – čak i među ljudima iz nove generacije – čiji to rat navodno nije bio. Osjetljivost teme ovdje također nas podsjeća koliko puno više dijaloga i facilitacije je potrebno o kontraverznim pitanjima, tako da emocionalne reakcije i polarizacije mogu postati procesuirane na nenasilne načine, tako da nasilje ne mora preći na drugu generaciju.

Dakle, to je kompleksna izjava, kad band izjavljuje ’dajte ljudi, to nije bio vaš rat’. Problem je u tome što to i dalje je njihov rat, dok god se nije desio desio proces odgovornosti, i to takav koji bi zbrinuo sve koji su patili kao pojedinci. Kao što kažete, to je također poziv ili gesta koja govori slušateljima da se ne moraju nesvjesno identificirati s ponavljanjem rata, i obnavljanjem kruga sukoba – i da je potrebno odricanje grozota, i da to ne mora značiti slijedeći krug krivnje, optužbe i osvete. Prije je ono na što pozivaju osuda onog što se desilo i riješenosti da se to ne desi ponovno. Obračunavanje s onim što se desilo, uključivanje našeg vlastitog iskustva o tome, i hvatanje ukoštac sa našim različitim verzijama povijesti može pomoći da se smanje dezinformiranost i revizije povijesti, te kasnije manipulacije.

Izbjegavanje priznanja imanentno je povezano sa strahom od potražnje za odštetom. Kako prevazići ovaj problem? Je li to realno izvedivo na primjer u situaciji na Balkanu? Kako procjenjujete važnost ili korisnost podizanja tužbe protiv Srbije od strane Hrvatske i Bosne i Hercegovine po proces pomirenja u regiji?

To je velik problem, način na koji ljudi nastoje izbjeći priznanje iz straha od potražnje za odštetom. U Sjedinjenim Američkim Državama na primjer, nikad se nije desilo stvarno priznanje genocida nad Indijancima, dijelom iz straha da će morati platiti odštetu, vratiti zemlju. Zanimljivo je da čak i među društvenim aktivistima, koji su aktivni u vezi s građanskim pravima, ženskim pitanjima i slično - problem naše povijesti u odnosu na Indijance je naširoko ignoriran.

Ovo je također vezano uz pitanje straha, da će, ako priznaš, tvoja djelovanja imati kriminalne konzekvence. To je bila posebna vrijednost Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi, gdje se je društvo moglo kolektivno uhvatiti u ukoštac s onim što se desilo, i sa pitanjima odgovornosti. Tek kad je netko bio u mogućnosti ispričati cijelu priču o tome što se desilo, načinu na koji su bili uključeni, priznati odgovornost i pokazati kajanje- amnestija postaje moguća.

Proces uzajamnog odnosa sa svom složenošću traume cijele zajednice i pitanjima osobne i kolektivne odgovornosti strašno je potreban na cijelom Balkanu. Potreban je na različitim razinama. Na razini kriminalne odgovornosti, na razini pokušaja da se pronađe istina o tomu što se desilo ili da se pronađu masovne grobnice, i na razini društvenog dijaloga preko novinarstva, medija, ali također i foruma kakve sam spomenula – gdje ljudi aktivni u nevladinim, ali i vladinim organizacijama, mogu komunicirati.

Vidjeli smo kako uvijek i iznova, kakav ogroman pomak čini kad u takvim susretima, u određenom trenutku, netko može pričati o tragediji u vlastitoj zajednici i kako je užasno uznemiren ponašanjem vlastite grupe prema onoj drugoj. Ako je vođa organizacije ili zajednice spreman učiniti takvo što, to ima simboličko značenje koje može daleko odvesti. Mislim na Willieja Brandta, tadašnjeg kancelara Njemačke, koji je kleknuo u Varšavi u sjećanje na holokaust.

Jedna od značajki sudova i tribunala je postavljanje «donje granice» zbog koje vođe ili gospodari rata ne mogu proći nekažnjeno, jer imaju moć. Pokušaj uspostavljanja krivične odgovornosti (u međunarodnim sudovima i tribunalima) važan je proces – čak i dotle dok donosi ta pitanja kako u javni diskurs, tako i u svakodnevne razgovore. Cijela je tema kompleksna, ali postavlja pitanje o tomu kako razlikovati krivičnu odgovornost od kolektivnog hvatanja ukoštac sa našim dijelom odgovornosti na mnoštvo načina. Tamo gdje nema procesa ustanovljavanja odgovornosti, ostaje tek mnoštvo općenitog beznađa, optužbi i krivnje koje čini gotovo nemogućim sporazumijevanje sa susjedima, ili s našim vlastitim srcima. Proces kriminalne odgovornosti ili komisija za istinu može poduprijeti do neke mjere razrješenje, a istodobno osloboditi društvo da počne razmatrati druge oblike osobne i kolektivne odgovornosti – širi i dublji dijalog koji uključuje sve nas u vezu sa samim sobom i drugima – kako sam bio uključen? I, još važnije, kako sada mogu promijeniti stvari na bolje?

Na kakav tip motivacije se oslanjate, ili kakvu motivaciju kreirate kad su u pitanju osjetljive teme kod ljudi s kojima radite? Koja je uloga u konfliktu pogodnija za osvještavanje? Pretpostavljam da je ona u kojoj se ljudi smatraju žrtvama, ali kako motivirate one koji su označeni kao počinitelji?

Kažete da je teško postati svjestan kad ste dio grupe koja je počinila nasilje nad drugima. Slažem se – teško je. Gotovo svi mi se lakše identificiramo sa žrtvama, percipiramo situacije u kojima smo bili žrtve, nego u kojima smo se našli u situaciji da povrijedimo druge- ili kako smo, kroz šutnju, bili u nemogućnosti učiniti nešto.

Moja motivacija dolazi od tog što sam vidjela mnogo puta izvanredan kapacitet za transformaciju u pojedinaca i većih grupa kad ih podržimo da uđu pažljivo u sukob i povijest zbog koje pate, s facilitacijom, usporavajući, osvješčujući pritom. Moja motivacija dolazi i od ljudi koji su vidjeli najgore od ljudske prirode, a ipak se čini da su u dodiru s nečim većim što može – i tako modeliraju, vjeruju i rade prema drukčijoj budućnosti.

komentiraj Pošaljite članak Print Početna stranica »»

Komentari

  • Potisnuti sukobi koji ne nestaju
    1. ožujka 2009 20:34
    naravno..... na koncertima ruke dize na fasisticki pozdrav neka balavurdija koja je to od nekog morala nauciti. pitanje je doduse, kako to oni sami dozivljavaju i sto im to znaci... i naravno da je dobrodosla stvar stalno buditi neke aveti proslosti i unositi razdor medju ljude kako se ne bi bavili aktualnim problemima koji stvarno imaju veze sa zivotom ljudi danas. pa i one balavurdije s pocetka. i njih ceka nezaposlenost, nemogucnost dobivanja kredita....ili otplacivanja kredita, los obrazovni sustav itd.
    • 3. ožujka 2009 10:13

      Nacionalne povijesti europskih zemalja su sve na isti kalup

      200 povjesničara iz 30 europskih zemalja 5 godina je radilo na uspoređivanju pisanja nacionalnih povijesti u zemljama Europe. Rezultati ovog istraživanja su toliko porazni da je preporuka istraživača da se od pisanja nacionalne povijesti treba potpuno odustati. Naime, usporedba velikih nacionalnih narativa od Portugala do Ukrajine, od Kosova do Finske pokazala je da oni uvijek slijede isti model. Tako su uvijek prisutni mitovi o porijeklu naroda i osnivanju država jer je svima važno da nastanak svoje nacije smjeste u što dublju prošlost, a zatim slijedi sastavljanje panteona heroja, pri čemu se uzima sve što se nađe pod rukom.

      Izvor: Peščanik.net...

    • 5. ožujka 2009 17:48
      planeta majmuna....
    • 9. ožujka 2009 14:19
      eto nam i novih jama i novih leševa.... tko će probaviti svu tu gomilu zločina?? naše pravosuđe? povjesničari? ....

    Odgovor

Vaš ZaMirZINE Tjednik
Tramvaj koji je ukinuo sekularizam
Bojana Genov
Nevelika skupina aktivistica i aktivista zakupila je od Zagrebačkog holdinga na razdoblje od mjesec dana 4% komercijalne reklamne površine na tri tramvajska vagona da bi na njoj oglasili poruku "Bez boga, bez gospodara". Poruka je brzo uklonjena, unatoč činjenici da sekularizam znači da se država ne miješa u vjerska pitanja i da sprječava da se vjerske dogme pretvore u političke zakone, jednako kao što znači da vjerujuće i nevjerujuće osobe imaju isti tretman, uključujući oglašavanje na javnim prometalima.
Doktor Münchausen
Karmen Lončarek
Sveopće je i rašireno uvjerenje da je moderna medicina znanstveno utemeljena, dakle racionalna profesija. Masivna upotreba antidepresiva nije čisto medicinska pojava, već ima čvrstu socijalnu pozadinu: depresivna osoba nije ni dobar radnik, niti dobar potrošač, i upotreba antidepresiva pomaže joj da “normalizira” svoje “antisocijalno” raspoloženje. Drugim riječima, u ovom slučaju medicina je instrument socijalne kontrole. Također, medicina više nije orijentirana striktno prema liječenju i traženju uzroka bolesti, već i prema tumačenju nekih uobičajenih stanja kao bolesti i liječenju “ne-bolesti”, u širokom rasponu od ružnoće do starenja i usamljenosti.
Društvo cinkaroša
Heni Erceg
Zgodan libreto vesele operete u režiji hrvatske vlade, satiričnoga naziva: „Korupcija, to nisam ja!“, nego ste to dakle vi, a koja bi imala biti nova antikorupcijska kampanja, bog te pita koja po redu, ali ova, moramo priznati, ipak po cinizmu šije sve dosadašnje. Ima mnogo toga psihološki korisnoga u ideji političke elite da se narod uvali u neviđeni doušnički zanos, mnogo ljepote u poticaju da se od domobranskih kukavica koji ne cinkare, nego krivo vjeruju da je to posao policije i državnog odvjetništva, stado pretvori u hrabrog, domoljubnog viteza.
Ljudska prava: Ljudska prava
»» Tramvaj koji je ukinuo sekularizam
»» Doktor Münchausen
»» Ubojstva i neuvjerljive istrage
»» Pustite Annu Frank na miru!
»» Antinacionalistički nacionalizam
»» Pilot, bankomat i švicarski sir
»» Medijski rat za Bliski istok
»» Sveta vodica daje ti krila
»» Koalicija za REKOM - ključni iskorak prema pobjedi nad vlastitom prošlošću?
»» Nezadovoljstvo bez rješenja
Ljudska prava: Arhiva Ljudska prava »»
 
ZaMirZINE hvala na posjeti Na vrh molim