Ovih je dana javnost (doduše sa zakašnjenjem) obaviještena o pritužbi koju je protiv Republike Hrvatske pred Europskim odborom za socijalnu pravdu (ESCR, tijelo u sklopu Vijeća Europe), podnijela međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava INTERIGHTS sa sjedištem u Londonu, u suradnji s još dvjema organizacijama, Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanja iz Zagreba, te Centrom za reproduktivna prava iz New York-a. Začudo, sudeći po izjavama koje su se mogle pratiti u medijima, izgleda da su odlukom Odbora zadovoljne sve strane, ulagatelji pritužbe jednako kao i Vlada RH, a također i vladini partneri apostrofirani u Pritužbi. Ta je okolnost već dovoljna za znatiželju da se ispita što se u stvari dogodilo (i događalo) u vezi s tom pritužbom. Pođimo redom.

Čitateljstvo, pa i ono informiranije, teško će se, ako ikako, snaći u medijskom izvještavanju u povodu odgovora Europskog odbora za socijalnu pravdu na pritužbu organizacije INTERIGHTS. Ta je organizacija naime u listopadu 2007. uložila pritužbu na Republiku Hrvatsku, odnosno Program spolnog obrazovanja. Već na samom početku, prema izvještavanju hrvatskih medija, nije posve jasno jesu li pritužbu uložile sve tri organizacije (stječe se naime takav dojam) ili samo jedna, dakako u suradnji s ostalim dvjema navedenima. Sudeći po stranicama INTERIGHTS-a te prema službenom tekstu Odluke Europskog odbora za socijalna prava pritužbu je formalno podnio sam INTERIGHTS. No, na koncu konca, važan je ipak meritum stvari.

Čudesne putove izvještavanja hrvatskih medija ponekad je uistinu teško pratiti, pa je malo čudo i činjenica da je tema osvanula u medijima tek pred koji dan, dok je odgovor, to jest Odluka (ne presuda, kako su poneki izvještavali, jer, kako i ime govori, riječ je o odboru, a ne o sudu, jednako kao što mu u skladu s tim nije podnesena tužba (lawsuit) već pritužba (complaint)) Europskog odbora za socijalnu pravdu, donesena još u ožujku 2009., a objavljena 11. kolovoza. Od objavljivanja do naših medija prošlo je gotovo tri tjedna; bilo bi to dugo čak i da smo još u fazi klinastog pisma. O elektronici da i ne govorimo.

Međutim, u ovom slučaju nastavila se, što se medijskog izvještavanja tiče, klasično rašomonska situacija, pa većina čitatelja/ica, barem onih površnijih, neće niti primijetiti (a i kako bi, na temelju kojih informacija?) da ponešto i podosta toga ne štima. Poneki će se upitati o čemu se zapravo radi, a tek će neki od njih učiniti ono što je na samom početku trebao učiniti novinar/ka, to jest, osim prikupljenih izjava strana u sporu, pregledati još i dostupne dokumente.

Iz medija se, uglavnom, stjecao dojam da se radi o dvjema odvojenim pritužbama. Jednoj, koja se odnosi na Vladin program seksualnog odgoja, i drugoj, koja se odnosi na homofobične stavove u jednom udžbeniku biologije. Radi se ipak o jednom predmetu (razvidno iz Odluke Europskog odbora), iz kojega međutim pojedini akteri naprosto uzimaju i u javnosti naglašavaju one dijelove koji im odgovaraju. U pritužbi je, dakle, osim same Vlade, apostrofiran i projekt Teenstar (poznat još i pod nazivom organizacije koja ga zagovara, GROZD) kao konzervativan i Vladi blizak projekt; sudeći po reakcijama u medijima, ispalo je da je ta organizacija posve zadovoljna odlukom Europskog odbora. Zadovoljstvo je pokazala i grupa CESI, koja je surađivala u pripremi pritužbe. Zadovoljne su također i međunarodne organizacije koje su u tomu sudjelovale. I sama Vlada je također bila prilično zadovoljna. Ima li tu uopće nezadovoljnih?

Zadovoljni i oni drugi

Pročita li se dokument Odluke ("Decision on the merit" od 30. ožujka 2009.), sve se to ipak lijepo objedinjava u logičnu cjelinu. S time da jedni ipak imaju više razloga za istinsko zadovoljstvo, dok ga drugi ili hine ili ne razumiju konzekvence.

Prema slovu Odluke, Program seksualnog odgoja je u cjelini dobio prolaznu ocjenu; pritužba je odbačena s obrazloženjem, između ostaloga, da podastrti dokazi "nisu precizni niti razrađeni", da "su neki argumenti temeljeni na hipotetskim stavovima", da "su dokazi podastrti Odboru nedostatni da bi se na temelju njih moglo potvrditi zaključak (ponuđen od strane pritužitelja) da je opće obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju neodgovarajuće obzirom na članak 11, paragraf 2 Europske socijalne karte 1961, i također nije statističkim ili nekim drugim dokazima potkrijepljeno da su djevojčice u Hrvatskoj izvanredno izložene određenim zdravstvenim rizicima".

GROZD (koji stoji iza programa Teenstar) je s dobrim razlozima zadovoljan, jer je prošao ne samo netaknut, već i ojačan za nove radne pobjede. Naime, sada može manipulirati: odluku po kojoj nisu nađeni prigovori, dakle negativnu odluku o pritužbi, može neukoj javnosti, uz površne medije, prodavati kao pozitivnu potvrdu da im je program dobar.

Europski odbor je naime glede njih rekao ono što jedino za sve građane ima smisla; to jest, u točci 49 objašnjava da vlade mogu uključivati i, dapače, poticati nevladine kurikulume u okviru ili izvan sustava škole. Nadalje, ako je ta nastava izborna i sudjelovanje u njoj spada u slobodan izbor učenika i njihovih roditelja, Odbor smatra da u tom slučaju ne treba naspram njihovih sadržaja i formi postavljati iste zahtjeve kao kad su u pitanju službeni kurikulumi. Ipak, odbor je smatrao potrebnim napomenuti da tamo gdje takve projekte prihvaća i podupire vlada, oni "moraju ostati objektivni i u skladu s principima ne-diskriminacije".

Može se razumjeti nastojanje zastupnika pritužbe (i na domaćoj ali i na međunarodnoj sceni) da se spasi što se spasiti dade, čak i uz pokušaj pretvaranja poraza u pobjedu; međutim, cijela se priča, na opću žalost, ipak može vidjeti tek kao poraz. Vidljivo je to i iz sistematskog usmjeravanja pažnje javnosti samo na jedan dio pritužbe, onaj koji se odnosi na doista najvidljiviju gadost, to jest na udžbenik biologije u kojemu se o homoseksualnosti govori(lo) na najgori mogući način, a koji je Europski odbor, u dijelu Odluke koji o tome govori, jednoznačno osudio. Umjesto analize onoga što se u stvari dogodilo, krenulo se malne u slavlje.

Organizacija CESI je proglasila pobjedu, a ni ostali partneri nisu zaostali. Tako predstavnik INTERRIGHTS Iain Byrne govori o "snažnom odašiljanju signala europskim zemljama da ne smiju promovirati homofobiju u učionicama", a Christina Zampas, regionalna voditeljica i pravna savjetnica za Europu u Centru za reproduktivna prava iz New Yorka, otišla je korak dalje, pa vidi to kao povijesnu prekretnicu i kaže nešto što se ni najdobronamjernijim čitanjem ne nalazi u Odluci: „Ovo je iznimno važna odluka jer je to prvi put da je jedno međunarodno tijelo za ljudska prava razmatralo pritužbu o pitanju seksualnog obrazovanja u školama i artikuliralo detaljne standarde o obvezi zemalja da osiguraju točnu i znanstveno i utemeljenu seksualno obrazovanje.“ "Artikuliranje detaljnih standarda" jednostavno joj se pričinilo. U Odluci se samo na nekim mjestima podsjeća na već postojeće i već davno prije artikulirane europske pravne i socijalne standarde, potkrijepljeno citiranjem raznih slučajeva, kao i prijašnjih odluka europskih tijela primjenjivih na ovaj slučaj.

Reci Europo, zašto me ostavi?!

Ono što, izgleda, baš nitko u cijeloj ovoj pripovijesti ne želi vidjeti jest u stvari vrlo jednostavno i vrlo loše. Odluka Europskog odbora nije (ne ulazeći u sadržaj) našla spornim Program seksualnog odgoja, ogradila se od interveniranja u pravo Vlade da surađuje na provedbi svojih programa s kime želi i na način koji je, uostalom, kompatibilan europskim standardima. Ukorila je Vladu zbog homofobičnog udžbenika koji je u međuvremenu (ima tome već gotovo godina dana), nakon 13 godina trovanja mladih ljudi, ionako povučen iz upotrebe, o čemu su uostalom zastupnici pritužbe trebali informirati Odbor, kako ne bi pucao u praznu metu.

U prijevodu to znači da je ovako manjkavo pripremljenom i izvedenom pritužbom, po efektu u javnosti, "potvrđeno" Vladino odobrenje da se taj nevladin program izborno provodi u nekim školama. Program seksualnog odgoja, koji je i dalje jednako loš, sada je ojačan europskom "podrškom". Ili, još je više otvoren i osiguran put Teenstar-u ili GROZD-u, ili Bozaniću & gangu, koji su već naveliko tu, ili nekom petom, da sudjeluje u odgoju mladeži. Barem što se Europe tiče. Pri tome možda doista više neće biti idiotskih udžbenika s bolesnim homofobnim stavovima (ništa crno na bijelom), ali će biti onih koji će, nakon ovoga, mirnije sudjelovati u procesu odgoja i obrazovanja koji će to, bojimo se, pronositi već na neki način.

Zalijetanjem u tužbe i pritužbe, bez adekvatne pripreme (čitaj obrazloženje Odluke Europskog odbora), bez mobiliziranja šireg saveza domaćih aktera (prije svih Foruma za slobodu odgoja, koji se najviše angažirao na alternativi konzervativnim utjecajima na odgoj, i mnogih drugih), koji bi bili kvalificirani dati za takvu pritužbu utemeljene i relevantne argumente , čime bi pritužba sigurno bila utemeljenija, u stvari je počinjena šteta. Naime, i dalje lošem Programu, a onda i konzervativnim čimbenicima u odgojnom procesu, priskrbljen je (barem za neko vrijeme) legitimitet europske odluke, a kakvi smo već provincijalni, to se i računa. Ne sumnjajući u dobre namjere pritužbe, ipak se radi o putu u pakao koji je popločan dobrim namjerama. Uz dužno poštovanje za ekspertizu međunarodnih organizacija, njihov je ozbiljan nedostatak ipak nepoznavanje specifičnog domaćeg konteksta i time ovisnost o onima koji im ga prenose. Vidi se to lijepo iz argumenata navedenih u Odluci, koje je (neočekivano inteligentno) dostavila Vlada Republike Hrvatske, o čemu sastavljači pritužbe očigledno pojma nisu imali. Još gore ako su ih imali i uza sve to složili tako, barem po obrazloženju Odluke sudeći, nekonzistentnu pritužbu.

Nekoliko je stvari koje bismo kao građani morali iz ovoga razumjeti, a to je da za sve važi isto; kao potencijalni partneri vlasti mogu se pojaviti građani s bilo kojeg dijela političkog spektra i bilo kojeg svjetonazora (ako ne ugrožava jednaku slobodu drugih). Jer ako to ne bi smio biti i, nesumnjivo konzervativni, Teenstar (GROZD), onda ne bi smio ni bilo koji drugi. Isto važi i za prava roditelja da donekle sudjeluju u izboru sadržaja, načina i oblika obrazovanja svoje djece. Drugim riječima, europska tijela se sigurno neće miješati u politiku neke zemlje sve dok ne postoje čvrsti dokazi o kršenju ljudskih prava.

Vjerojatno se o sadržaju programa Teenstar moglo naći argumente koji bi dokazali da se njime krši ljudsko pravo mladih na obrazovanje o vlastitoj seksualnosti, zdravlju, sprečavanju začeća i reproduktivnim pravima, ili da se promiče diskriminacija na osnovi seksualne orijentacije; kakogod bilo, argumenti koji su podastrti Odboru nisu bili dovoljni.

Nije posao Europe da obavlja poslove koje mi kao društvo moramo moći obaviti sami. Ili se barem moramo dobro potruditi prije no što sjednemo i sitnu (pri)tužbu napišemo. "Europa" nije poštanski sandučić koji prima samo "naše" stavove, jer smo mi tobože bolji, napredniji dio društva. Niti smo bogom dani kao bolji (ili lošiji), nego se od slučaja do slučaja bavimo ili zalažemo za bolje ili lošije stvari, niti europske institucije za ljudska prava vide "nas" i "njih". Napokon, nije ni Europa samo dobra, napredna, krasna, demokratska, liberalna... Stvar je ipak u tome na koji će način društvo uopće, ili barem akteri civilnog društva, biti u stanju kontrolirati, nadzirati, korigirati izabranu vlast. To je duži, kompliciraniji i mukotrpniji put, a ono što Odluka implicite poručuje jest da se takva uloga civilnog društva ne može provoditi pomoću raznih europskih tijela, a da "na terenu" nije učinjeno sve što se moglo. Sad svi na popravni.