Katolička crkva, a napose crkva u Hrvata, ima velikih problema s Marxom i komunizmom. Premda se crkveni ideolozi trude zanijekati činjenicu da se “crkva još uvijek bori s komunizmom” (jer da je zauvijek nestao) ta se činjenica ipak ne može sakriti. Crkva se kroz cijelu historiju zapravo bori protiv svega što čovjek jest, a to onda implicira i “križarski rat” protiv Marxove filozofijske misli i komunizma, kao čovjekovog putovanja prema mogućem izlasku iz – pretpovijesti, to jest iz dihotomije egzistencije i esencije. Komunizam pak nije neko stanje koje treba kao ideal uspostaviti već je tek prvi korak u procesu općeljudske emancipacije, odnosno prvi iskorak iz postojećeg antihumanog svijeta kapitalizma kao sistema eksploatacije tuđeg rada. I upravo je zato, možda više nego ikad prije, crkvi stalo do dezavuiranja pojma komunizma. Zato uvijek govore o padu komunizma, a nikad o padu staljinističkih režima, koji su pali ne zato što su se ljudi pobunili protiv komunizma, već zato što su se razočarali u tvorevine, koje su im podvaljene pod komunizam.

Stav Katoličke crkve je očit iz uobičajenih i obaveznih podmetanja poput najnovije reakcije na izvještaje medija o nesuglasicama unutar Crkve u vezi hrvatsko-slovenskog razgraničenja. Komisija “Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije, naime, tvrdi da sukoba nema i da se radi o “Tipičnom primjeru komunističkog ponašanja, kada se nešto tvrdi bez argumenata, a s nakanom da se umjetno stvore podjele u Crkvi. Pripadnici tog mentalnog sklopa uopće ne razumiju način kako djeluju crkvene institucije, koje nikad ne izlaze u javnost neodgovorno i neusklađeno … ” (“Novi list”, 10.11.2009. I. Frlan, rubrika Novost). Ipak, takva su podmetanja prava “sveta vodica” u odnosu na ono što radi “Glas Koncila” i njegov glavi urednik Ivan Miklenić.

Dakle, dotični se Miklenić nedavno, u komentaru pod naslovom “Nametanje kontinuiteta” (“Glasa Koncila”, broj 42 (1843) od 18.10.2009.), obrušio na poprilično mlak “odnos hrvatskog društva, hrvatske javnosti i hrvatskih građana prema povijesnom događaju raskida svih pravnih veza s bivšom saveznom državom Jugoslavijom” (8. listopada, Dan neovisnosti Republike Hrvatske). Miklenić, međutim, ni ne pokušava stvarno analizirati “zašto je to tako, mora li i smije li tako biti i tko je odgovoran da je to tako” nego odmah “ispaljuje”: “Takav odnos prema Danu neovisnosti posljedica je zapravo vrlo snažnog i dubokog procesa zaustavljanja određenih ideološko-političkih aspekata tranzicije radi uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj, kao da nije ni bilo povijesnog silaska komunizma s vlasti”, te “da u tom procesu vrlo angažirano sudjeluju državne strukture”, što da je “ne samo anakrono nego i antidemokratsko, antihrvatsko i antieuropsko”. Pokazuje Miklenić pri tome, prstom na,“svu bijedu tzv. političkih elita”, a ne vidi da i on (zajedno sa crkvom) spada u isti koš, jer i te kako služi oživljavanju i nametanju jednog drugog, diametralno suprotnog, ideološko-političkog kontinuiteta sasvim prepoznatljivog u svojoj skarednosti. Radi se o kontinuitetu, koji crkva njeguje već više od 64 godine, a posebno zadnjih dvadeset godina. Mikleniću to, zazivanje vampira, nimalo ne smeta, pa osobno angažiranje u tome ni trenutka ne dovodi u pitanje ni u moralnom niti u pravnom smislu.

Miklenić ne razumije ili se (što je vjerojatnije) iz vrlo profanih razloga pretvara da ne razumije (za crkvenog bi čovjeka to imao biti veliki grijeh, no Miklenić se toga ne boji) najosnovnije filozofske pojmove. On napose ima velik problem s pojmom slobode (ne zna, naime, što bi to imalo biti), jer da nema, onda bi shvatio da država može biti slobodna, a da se pritom građanin pojedinac u njoj osjeća totalno neslobodnim. Taj osjećaj neslobode je upravo u srži odnosa građanina i države Hrvatske, premda građani toga nisu uvijek i do kraja svjesni. Mikleniću je, dakako, bogohulna i sama pomisao da bi se Hrvat (za one druge nije ga ni briga) smio osjećati neslobodnim u državi Hrvata. Međutim, upravo je taj osjećaj neslobode pravi uzrok poprilične indiferentnosti građana prema ovakvoj državi kakva ona sad jest (makar bila i Hrvatska). Stvar stoji ovako: građani, od kojih je većina prisiljena u bescjenje prodavati svoj rad bogatim grabežljivim bitangama, nemaju nikakvog razloga osjećati se slobodnim, jer su podvrgnuti teškom izrabljivanju od vlasničko-vladajuće oligarhije o čijoj milosti ili nemilosti ovisi njihova egzistencija.

Ta pak vlasničko-vladajuća klasa (ili još bolje kasta) nije pala s neba već je nastala procesom restauracije najgrubljeg oblika kapitalizma. U nelegitimnom procesu država je građanima najprije otela njihovo vlasništvo, koje je bilo društveno i nakon toga ga razdijelila pripadnicima unaprijed odabrane “elite”, koji sada uživaju u tuđem, to jest pokradenom vlasništvu. Država je, drugim riječima, građane s predumišljajem – opljačkala i razvlastila. Premda se radi o notornoj pljački, “slavodobitnici” (kamo spada i crkva) tom procesu tepaju kao povratku u demokraciju. To onda nazivaju tranzicijom, mada se radi o notornoj restauraciji.

Tu je, dakako, i crkva omastila brk, jer je i njoj država iz zahvalnosti vratila sve ono što je kroz stoljeća strahovlade otela sirotinji, a što joj je nakon socijalističke revolucije logikom pravde konfiscirano. Zaslijepljeni nacionalističkim porivima građani to isprva baš i nisu vidjeli, ali su s vremenom počeli shvaćati da im je prodan rog pod svijeću. Tom pak je sljepilu i te kako kumovala indoktrinacija, koju je provodila i još uvijek provodi Katolička crkva i to iz sasvim profanih ciljeva – zgrtanju materijalnih dobara na grbači radne populacije. Radno ovisna klasa je do danas ipak donekle shvatila da ta država baš i nije njihova već je instrument vlasničke kaste, kojim se obavlja izrabljivanje radno ovisnih, nevlasničkih slojeva. Izrabljivani počinju sumnjati, premda im državotvorni ideolozi, kamo spada i Miklenić i njegova crkva, neprestano “trakturom” ulijevaju u glavu da, eto konačno imaju svoju državu.

Toj bi manipulaciji imali (ni krivi ni dužni) poslužiti čak i jedan Petar Zrinski i jedan Fran Krsto Frankopan, kojima Miklenić “maše” u svom tekstu, a dakako i medvedgradski spomenik, taj nijemi svjedok bolesne taštine i lažnog gospodstva. Naš “duhovnik”, pri tome nije ni u kakvoj zabludi, nego jako dobro zna što i zašto radi na manipulaciji “pastvom”. No, građani su do danas ipak barem donekle postali svjesni da zastavom i grbom ipak nije moguće napuniti želuce.

Novo nastala skorojevićka vlasnička klasa (lumpenburžoazija), od kokošarske sitneži pa sve do “tajkuna” (više ili manje primitivnih), također se baš ne trudi previše oko te države, premda je Hrvatska doslovce njihova država. Nije ona njihova po nekakvim visokouznesenim domoljubnim principima, već je njihova upravo toliko koliko im više poklanja našu nekad zajedničku imovinu i pomaže u izrabljivanju radnika i intelektualaca. Profit i moć je njihovo jedino domoljublje i bogoštovlje, a do pojma moralno-etičkog habitusa nisu još ni stigli.

Još nam preostaje crkva. Toj militantnoj organizaciji (eclessia militans) danas bi se htjelo biti jedinim pravim i neprikosnovenim domoljubom i, dakako, vrhovnim moralno-etičkim autoritetom. Na stranu sad što kršćanska etika (ili točnije rečeno crkvena) ne može pledirati na univerzalnost, jer se već samim atributom “kršćanska” iskazuje da se tu ne radi o autonomnoj (a to znači univerzalnoj) etici nego o jednoj od mogućih “etika vrline”. Time pak je kršćanska etika heteronomna, odnosno, još-ne-etika. Tvrditi danas kako je kršćanska etika univerzalna, znači totalno zaobići Kanta, što dakako nije ni čudno s obzirom da je Kant i te kako bio prisutan na famoznom “Index librorum prohibitorum”.

No vidjet ćemo da je i uz to ograničenje taj moralno-etički habitus crkve u Hrvata – jadan, jer se i samo učenje Kristovo pojavljuje kao jedna velika smetnja crkvenim stremljenjima. Upravo Miklenićevi komentari (no ne samo njegovi) najrječitije o tome svjedoče. Stvari, naime, stoje ovako. Već u samim počecima započinje proces transformacije kršćanstva iz vjere, odnosno religije, kao jednog od izrazitih elemenata sfere privatnosti čovjeka pojedinca, u posebnu instituciju – crkvu, koja prisvajajući pravo neprikosnovenog i jedinog tumača religijske doktrine (i božje volje), s vremenom postaje izrazito dogmatska i “sveznajuća” u toj svojoj apodiktičnosti. Kad pak kršćanstvo dobiva još i status službene državne religije rimske imperije, crkva postaje i političkom (dakle i ekonomskom) organizacijom, a njeni se svećenici iz duhovnika preobraćaju u – političare (često i politikante), ideologe i dakako biznismene.

Samim tim geslo: Bogu božje, a caru carevo postaje za crkvu samorazumljiv spiritus movens, koji jasno reflektira sasvim profane i ovozemaljske ciljeve. Katolička crkva pak pokazuje sve veće pretenzije: hoće joj se, naime, biti “bičem božjim” za svakog čovjeka, bio on vjernik ili ne, pak se nastoji infiltrirati u svaku aktivnost kako čovjeka pojedinca (želio on to ili ne), tako i društva. Drugim riječima crkva je izvršila samoreifikaciju pa joj ni Krist ni njegovo učenje više nisu potrebni (dapače smetaju), a Kristova poruka o istini koja oslobađa postaje pukom frazom. Eshatologija tu služi samo i jedino tome, kako bi se lakše bez vlastite muke na tuđoj grbači zgrnulo (točnije rečeno – otelo) predovoljno ovozemaljskih blagodati.

Eto tako stoje stvari, a Miklenić je u stvari ideolog i političar ili još bolje politikant (što većina političara jest), a njegov “Glas Koncila” je notorni - politički tjednik. Duhovnik i sluga božji on dakako nije, jer je to u suprotnosti sa ovozemaljskim stremljenjima crkve, kao ljudske tvorevine. Spomenuti je gospodin par exellance primjer (a takvih ima napretek) za ilustraciju iznesene tvrdnje o političko-ideološkom, štoviše i politikantskom duhu Katoličke crkve. Kako se većina političara se ne može pohvaliti uzvišenim moralnim ciljevima to se onda odnosi i na našeg Miklenića. Mjesta čuđenju zapravo nema, jer on radi upravo ono što Crkva i njeni službenici rade već stoljećima: poniznost prema Bogu transformiraju u poniznost prema bogatim grabežljivcima, vlastodršcima, generalima i ostalim satrapima, te nazadnjacima svake vrste, kako bi se ono Bogu božje... transcendiralo u - nama vaše. Zbog toga crkva zahtijeva poslušnost. Zbog toga Matija Gubec nije svetac (i nikad neće biti), jer nije bio ponizan, pak je htio nama vaše promijeniti u - nama naše (Stvarno Mikleniću: zašto crkvi nikad nije palo na pamet da Gupca proglasi svetim?).

Miklenićevi komentari u “Glasu koncila”, kao i sadržaji ostalih rubrika (posebno rubrika Feljtoni) trebali bi pred svakog čovjeka “dobre volje” postaviti pitanje ne samo o moralnom habitusu jednog institucionaliziranog službenika Katoličke crkve, nego i Crkve same, ili barem onog njenog dijela, koji je odgovoran za djela (ili pak nedjela) svojih službenih pripadnika u Hrvatskoj. Ne treba ni naglasiti da su svi ti napisi na nivou politikantskih pamfleta ultraške desnice, da služe širenju mržnje, te da s vjerskim pitanjima nemaju nikakve veze. “Glas koncila” pak odavno nije vjerski list, nego je glasilo ultraške desnice. Problem je u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Ona naime, ne samo da tolerira, već se i slaže, pa i potpomaže izražavanje i prakticiranje mržnje i prezira prema čovjeku kao čovjeku. No tolerira se i otvoreno podgrijavanje nostalgije prema ustaškoj NDH, te propovijedanje ideologije na tragu ustaškog fašizma. Zato “Glas Koncila” i može svakog tjedna revnosno kontaminirati medijski prostor histeričnom mržnjom prema svemu što odudara od jedne do krajnjosti pervertirane, uskogrudne i za čovjeka opasne totalitarne slike svijeta. U skladu s tom totalitarnom ideologijom Miklenić bi vrlo rado zatro sve ono što je humanije, drugačije ili slobodoumnije, ono čemu se neće poniznost i što teži ka općeljudskoj emancipaciji. Dakako da su onda Marxova misao, odnosno komunizam - neprijatelj broj jedan.

No vratimo se napisu kojim Miklenić do kraja ogoljuje svoju i crkvenu ideološko-političku poziciju. Odakle vjetar puše jasno je iz konstatacije o“vrlo snažnom i dubokom procesu zaustavljanja određenih ideološko-političkih aspekata tranzicije radi uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj, kao da nije ni bilo povijesnog silaska komunizma s vlasti.”

Dakle tu smo. Tko o čemu, Miklenić o komunizmu (čiji duh prema crkvenom stavu još uvijek vlada Hrvatskom), ali i o “zaustavljanju određenih ideološko-političkih aspekata tranzicije”. Koji bi to ideološko-politički aspekati tranzicije bili postaje evidentno iz nastavka Miklenićevog pamfleta. Kako bi “potkrijepio” konstataciju o uspostavljanju ideološko-političkog kontinuiteta komunizma, Miklenić traži i “pronalazi” simptome, pa kaže:

“Snažno sudjelovanje u tom procesu osobito je vidljivo npr.
 po guranju Hrvatske u krug tzv. nesvrstanih zemalja, dok je Hrvatska punopravna članica NATO-saveza (!?) i pred ulaskom u EU,
 po iskazivanju počasti latinskoameričkom revolucionaru koji po suvremenim mjerilima može biti isključivo terorist i zločinac,
 po dodjeli državnih odlikovanja onima po čijem političkom djelovanju samostalne Hrvatske nikada ne bi bilo...”.

I dalje:

“Snaga toga procesa uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj također se vrlo očito vidi
 po odnosu prema žrtvama komunizma, po nespremnosti da se istraže masovne grobnice u kojima su žrtve ideološko-političkog genocida,
 po nespremnosti da se prizna zločin i odgovornost za nj određenih povijesnih osoba, pa se u Zagrebu npr. umjesto uklanjanja imena moćnika, najodgovornijeg za prolijevanje nevine krvi, u javni prostor vraća i ime njegovih sljedbenica.
 Umjesto povijesne istine da je Partija vodila rat i revoluciju za Jugoslaviju, pokušava se nametnuti interpretacija da su se partizani borili za Hrvatsku, a istina je da su se tek neki među partizanima, osobito oni koji nisu bili članovi Partije, borili i za Hrvatsku”.

Nije tu uopće važno što Miklenić po tko zna koji put pokušava dezavuirati predsjednika Mesića (na čemu često pogrešno insistiraju dobronamjerni). Mnogo je strašnije što se tu radi o ponovljenom “čišćenju” ljudi koji su se borili protiv ustaško-fašističkog zla, i za društvene odnose u kojima bi svaki čovjek imao pravo na dostojanstven život, to jest na blagostanje i slobodu istovremeno. Na djelu je Magnissimum crimen u kontinuitetu, na djelu je križarski rat protiv antifašizma, kojeg na ovim prostorima (to je historijska činjenica) ne bi bilo bez komunista. Ma šta o tome mislio Miklenić i njemu slični, svijet je pobijedio fašizam i pod crvenom zvijezdom. To je, dakle, pobjednički znak, i nema nikakve veze sa ovim ili onim staljinizmom. Tih nekoliko Miklenićevih rečenica vonja i na neokolonijalizam i rasizam. On se, naime, obrušio na “guranje” Hrvatske među nesvrstane (“krivac” je i opet predsjednik Mesić), jer da se to kosi s članstvom Hrvatske u NATO savezu i budućim članstvom u EU. Za crkvu u Hrvata je dakle prihvatljivije biti u članstvu jednog vojnog saveza, biti američki čankolizac, vazal, slugan ili kako se sve to može nazvati, nego biti nesvrstan i miroljubiv uz mogućnost postizanja samosvijesti i slobode (to je za komuniste i one zaostale i primitivne inovjerce, manje ili više obojene, a ne za jednu Hrvatsku koja da je tipična europska država (baš!)). Kakve pak veze ima politika nesvrstanost s komunizmom to je valjda jasno samo Mikleniću (bilo bi dobro da to malo obrazloži, ako može), jer je činjenica da su u prošlosti pokretu nesvrstanih od takozvanih komunističkih država pripadale samo SFRJ i Kuba.

Dakako da u tom i takvom “svjetonazoru” koji nameće crkva, a provode njene sluge (ne božje) miklenići, svatko tko se bori za slobodu, ljudsko dostojanstvo i blagostanje, dakle istinski revolucionar, dobiva etiketu terorista i zločinca, a pri tom im je sam Krist bio prvi revolucionar i ljevičar (“Pustite mrtve, neka pokapaju svoje mrtvace! Ostavite sve i pođite za mnom u život vječni”).

No, u onom što slijedi, na djelu je moralno bešćašće par excellence, jer Miklenić krši sve etičke norme, uključivši čak i norme kršćanske etike. Riječ je o beskrupuloznoj manipulaciji sa svrhom dezavuiranja antifašističke borbe predvođene komunistima. Borci za slobodu, antifašisti iz Drugog svjetskog rata bacaju se u blato. Naziva ih se zločincima, čak i onda kad su morali spašavati ljudske živote od masovnih klanja, koja su bez povoda (Može li uopće biti opravdanja za klanje ljudi?) započeli ustaški zločinci ušuljavši se u Hrvatsku na nacističkim tenjkovima. Ničim izazvani (Ima, međutim, i takvih koji ipak “nalaze” opravdanja.) klali su nevine ljude (dakako bez suđenja) zato što su bili Srbi, Romi, Židovi, komunisti ili se naprosto nisu slagali s ustaškim metodama. Ti koljači nevinih su još i danas u očima Katoličke crkve nevine partizansko-komunističke žrtve, jer da su pobijeni samo zato što su bili Hrvati. A sad se još (O, Sodoma i Gomora! – opaska autora) “… u Zagrebu npr. umjesto uklanjanja imena moćnika, najodgovornijeg za prolijevanje nevine krvi, u javni prostor vraća i ime njegovih sljedbenica”.

Isuviše je očito da se je Miklenić besramno drznuo obrušiti na sestre Baković, koje su ustaše naprosto zatukli brutalnim mučenjem, jer su bile antifašistkinje i komunistinje (pak su dobile što su zaslužile!). Početkom 90-tih ustaše po drugi put ubijaju sestre Baković sramnim uklanjanjem njihovih imena s naziva Prolaza sestara Baković. A imena su uklonjena zato, jer su Rajka i Zdenka bile antifašistkinje, jer su bile komunistkinje po uvjerenju i sljedbenice Tita i NOB-a (dakle su si same krive za svoju sudbinu!). Iz istih razloga Miklenić sada negoduje zbog vraćanja njihovih imena u javni prostor i tako ih ubija po treći put.

Tragikomična je Miklenićeva interpretacija historije (on, dakako, ne razumije razliku između povijesti i historije): “Umjesto povijesne istine da je Partija vodila rat i revoluciju za Jugoslaviju, pokušava se nametnuti interpretacija da su se partizani borili za Hrvatsku, a istina je da su se tek neki među partizanima, osobito oni koji nisu bili članovi Partije, borili i za Hrvatsku”. Otkud mu ta besmislena neistina? Istina je, naime, da su se partizani predvođeni komunistima borili za federativnu Jugoslaviju, u kojoj bi svi narodi, dakle i Hrvati ravnopravno živjeli i da je to bila istinska borba za slobodnu Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Crnu goru, a i za takvu zajednicu ljudi u kojoj ne bi bilo potlačenih i tlačitelja, slugu i gospodara, kao što je to danas. To je, eto, historijska istina koju zabašuruju razni miklenići i ini ideolozi crkve u Hrvata inzistirajući na tobožnjem komunističkom zlu. Zaista, istinu o NOB-u i socijalističkoj revoluciji nitko pošten nema potrebe zabašuriti, jer je cilj NOB-a bio obrana Jugoslavije (dakle i Hrvatske) od naci-fašizma i revolucionarno stvaranje socijalistička samoupravne zajednice. To pak je legitimno. Zapitat ćemo Miklenića: A što je to loše u ideji svijeta u kojem nema gospodara i slugu? I još: A što je to tako neprihvatljivo živjeti u zajednici s drugim narodima? (Hajde, da Vas vidimo Mikleniću!).

Oni pak koje “Glas koncila” smatra komunističkim žrtvama prošli su onako kako su već prošli u skladu s logikom: kakav opus – takva kazna. Ratnog prava se nisu pridržavali, pa su se time i sami od njih izuzeli. To jest snašla ih je neobuzdana osveta, jer su pune četiri godine masovno prakticirali ljudske klaonice (“...Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića...” itd.). Bleiburg i takozvani “križni putevi” su posljedica ljudskih klaonica, koje su duge četiri godine prakticirale ustaške, četničke, belogardejske i ostale horde. A isti su “posao” sve do 1951. nastavili oni, koji su izbjegli Bleiburg. Predsjednik Mesić je u jednom intervjuu s pravom primijetio da “I kad se govori o žrtvama poslije Drugog svjetskog rata i o tome se mora voditi računa da se opet priznaju činjenice. Jer, uvijek se tvrdi među nekim NDH nostalgičarima kako su negdje ubijane žene, djeca itd., ali samo neka se pronađe gdje je to, jer nije dovoljno samo govoriti, da vidimo koji su dokazi. Istina je da su neki likvidirani, ali ti nostalgičari nikad vam neće reći da je Njemačka kapitulirala, da je kvislinška vojska još vodila deset dana bespoštedne borbe, da je u tim borbama poginuo i veliki broj tih kvislinških vojnika i da su oni negdje sahranjeni. Gdje? I to se treba utvrditi. Ali i da je bilo osvete poslije same predaje, dakle deset dana nakon toga. Ali još se nikad ne kaže da je jedan dio otišao u odmetnike. Četnici su otišli u Srbiju, odmetnuli se, dio u Bosnu. U Hrvatskoj su ustaše pretvorene u tzv. križare ili škripare kako su ih negdje zvali i oni su do 1951. godine pružali otpor i to oružani otpor čekajući sukob istoka i zapada i da će zapad onda htjeti njih za saveznike i da će se ratna sreća promijeniti i da će ponovno uskrsnuti NDH. Jasno da su to bile iluzije, da se to nije moglo dogoditi, kao što se nije ni dogodilo. Ali sada sve te koji su poginuli u borbama sa Odjelom za zaštitu naroda (OZNA), dakle sve njih proglasiti da su to bili mirni građani koji su šetali i evo tako šetajući naišla OZNA i onda ih ubila. Treba reći da su oni zaustavljali vlakove, da su oni palili općine, da su oni ubijali predstavnike vlasti i da su se oni s oružjem u ruci suprotstavljali novoformiranoj vlasti. Dakle, nisu to bili šetači niti planinari koji su se malo duže zadržali u planinama.” Međutim, u crkvenim krugovima mnogi to ne žele razumjeti, za njih su sve to nevine žrtve.

Crkva danas pokušava nastupati rafinirano, pa je započela (premda nevoljko) osuđivati ustaške zločine, ali uvijek s “figom” u džepu. Jer kad osuđuju ustaške zločine istovremeno obavezno ne zaboravljaju spomenuti “komunističko zlo” i “komunističke zločine”. Nadbiskup Bozanić je sramotnim ponašanjem u Jasenovcu isuviše jasno pokazao šta zapravo misli crkva u Hrvata, i dakako, on osobno.

Iz materijala kojima puni “Glas koncila” evidentno je koju i kakvu ideologiju prigrljuje glavni urednik. Trebalo bi dosta prostora i vremena da se izanaliziraju svi ti bjesomučni proljevi besprizornog povijesnog revizionizma i mržnje prema antifašizmu i komunizmu. Preporučam čitaocima da u “Glasu koncila”, pogledaju te primitivne krivotvorine u rubrici “Feljtoni”, kako bi se osobno uvjerili u moralno-etičku poziciju autora tekstova, glavnog urednika Miklenića i njegovih crkvenih šefova.

Poučno je uočiti kako se je Crkva u svojoj historiji uvijek uspijevala svrstati na stranu bogatih tlačitelja i notornog zla, a nikada na stranu sirotinje i slabih. Štoviše, u svojim su se redovima brutalno obračunavali s onima koji su pokušali štititi sirotinju. Eklatantan su primjer “crveni svećenici” pripadnici teologije oslobođenja skloni Marxu u Latinskoj Americi (Gustavo Gutiérrez, Camillo Torres, Oscar Romero i drugi), koje je Crkva proglasila otpadnicima (bilo je to u vrijeme pontifikata pape Ivana-Pavla II i kardinala Josepha Ratzingera (sadašnji papa Benedikt XVI), šefa Kongregacije za nauk vjere (Congregatio pro doctrina fidei), koja ima ulogu svete inkvizicije), pa ih nije bio problem - “srediti”.

Duga je tradicija takve crkvene politike, pa onda nije ni čudo što je Ivan-Pavao II bio politički simpatizer generala-krvnika Pinocheta, bivšeg vođe čileanske vojne hunte, a niti slučajno simpatizer, po nalogu istog mučki ubijenog socijaliste Salvadora Allendea. A ni generalissimus Franco nije bio ostao bez obilne podrške Katoličke crkve. Nije onda čudno što se Hrvatskoj služe mise Paveliću i njegovim koljačima, dok Titu i partizanima Crkva uporno inkriminira tobožnje izvršenje “najvećeg zločina protiv Hrvata u cjelokupnoj povijesti”. Svojedobno je komisija“Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije izrazila svoju potporu inicijativi ‘Krug za trg’, da se najljepšem zagrebačkom trgu vrati ime Kazališni trg (koji se tako zvao, recimo usput, samo tokom kratkog postojanja ustaške NDH 1941. - 1945.), i tako ukloni ime Josipa Broza Tita, koji da je odgovoran za smrt nevinih žrtava i uspostavu totalitarnog režima. Istovremeno su istakli kako je “nedopustivo da vlasti ništa ne čine u odnosu na komunističke zločine”. Međutim, ta se ista Crkva nikad nije založila za dosljedan progon ustaških zločinaca od formata, koji su od 1990. slobodno “švrljali” Hrvatskom. A nije im sporno ni redovito održavanje misa u čast - poglavniku. A ima toga još: svojevremeni angažman oko podizanja spomenika notornom ustaškom zločincu Mile Budaku, na primjer. Podrška pak ustašoidnom arlaukanju izvjesnog estradnog “umjetnika” već je poslovična.

Zato Crkva prešućuje istinu o aktivnom sudjelovanju ukupno 118 katoličkih svećenika i klerika u Narodnooslobodilačkom pokretu od kojih su 43 ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih, 52 su Hrvati, 21 Slovenac, a 2 su Poljaci.

Da je ekstremni antikomunizam jedna od glavnih odrednica djelovanja Crkve danas je evidentno. Dakako, Miklenićev komentar u “Glasu Koncila”, broj 43 (1844), 25.10.2009. pod naslovom “Komunizam je mrtav, ali ne i posljedice” tu se savršeno uklapa. Čini se da je antikomunizam Miklenićevo pogonsko gorivo, modus vivendi, smisao života, način egzistencije itd. Taj je toliko opsjednut komunizmom da bi mu dobro došla pomoć egzorcista. Nije, dakako jedini jer u spomenutom komentaru uglavnom varira riječi nadbiskupa Bozanića upućene “studentima i svima nazočnima u homiliji na misi sa zazivom Duha Svetoga na početku nove akademske godine”. A Bozanić je tom prilikom između ostalog rekao:

“Nemojte se iznenaditi ako vam budu govorili da se Crkva još uvijek bori s komunizmom, a da je ovo neko drugo vrijeme. Nije toliko važan komunizam kao takav, jer Crkva nema političkih težnja, nego laž iz koje niču otrovni plodovi odbacivanja istine. A da u pojedinim segmentima ne možemo čak ni govoriti o nekome drugom vremenu, vidi se po pokušajima oduzimanja spomena hrvatskim ljudima, stavljajući pred mlade kao primjer nekadašnje promicatelje nepravednoga režima, koji duboko vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Vi, mladi, imajte dovoljno hrabrosti iznijeti na vidjelo istinu koja još uvijek čami pod budnim okom onih koji ne žele da se istina o komunizmu prokaže kao dubok razlog mnoštva naših sadašnjih poteškoća u društvu, ne samo kao kriza društvenog i pravnog sustava, nego kao odnos prema vrijednostima: života, rada, povjerenja, sebedarja, žrtve, odgovornosti.”

Nameće se pitanje: otkud toliki strah od komunističkog “bauka”, kad je kako kaže Miklenić “… svakomu imalo dobronamjernome, pa valjda onda i Crkvi, jasno da je komunizam i u Hrvatskoj na višestranačkim izborima 1990. godine doživio poraz, da je konstituiranjem prvoga višestranačkog sabora s hrvatske povijesne scene skinut komunistički režim, i da u suvremenome hrvatskom društvu više ne postoji relevantna politička snaga koja bi stvarno mogla oživjeti komunizam i ponovno u Hrvatskoj uspostaviti totalitaristički komunistički režim”.

Zbog ovozemaljskih materijalnih užitaka svojih “menađera” Katolička crkva je oduvijek bila i ostala korijenski vezana uz konzervativne i reakcionarne snage svakog društva i poretka, kako u feudalizmu (gdje je čak bila vrhovna vlast i najveći zemljoposjednik u Europi), tako i poslije. Tisućljetno je njeno iskustvo održavanja i podržavanja satrapskih vlastodržaca usađivanjem metafizičkog mentaliteta u duh običnih vjernika-podanika. Stoga je po svojoj strukturi i pretenzijama, ona i danas anti-demokratski usmjerena i kao takva želi svim sredstvima u korijenu zatrti moguće oživljavanje istinskog socijalizma/komunizma. Današnja vladajuća oligarhija ponaša se, međutim, na način, koji bi trebao izazvati samoosvješćenje pripadnika deprivirane klase i pokrenuti revolucioniranje svih društvenih odnosa u korist - čovjeka. Upravo tu leži bit odgovora na postavljeno pitanje: jedini i pravi razlog zbog kojeg se ideje socijalizma/komunizma proglašavaju ideologijom zla jest strah od mogućeg istinskog socijalizma/komunizma, koji je humanizam u praksi, i koji bi imao tek doći. A strah od termidorskih tvorevina, koje su se nazivale komunizmom, a stvarno su bile puka negacija istog već odavno ne postoji. Štoviše, takve tvorevine crkvenim strukturama danas i te kako nedostaju. Zato se svjesno generira strah od istinskog komunizma i raspiruje antikomunizam. A hrvatskim građanima je upravo taj nezajažljiv antikomunizam nanio neizmjernu štetu, pak je sve ono što danas ovdje imamo (ili pak nemamo) posljedica upravo tog antikomunizma.