Početna stranica
Civilno društvo
Kultura
Politika
Ljudska prava
Okoliš
Ženska scena
Prava životinja
LGBTT teme
Nove tehnologije
ZaMirNET blog
ZaMirNET forum
ZaMirNET
ZaMirZINE kolumne
Etida za bajs i raštimani orkestar hrvatskog turizma
Đurđa Knežević
Đurđa Knežević
Bojan Munjin
Mirela Holy
Srđan Dvornik
Maja Hrgović
Book @ ZaMirZINE
Teorija neobrazovanosti - zablude društva znanja
K.P. Liessmann, Teorija neobrazovanosti, Jesenski i Turk, Zagreb 2008.
«« Kolovoz 2009 »»
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel:
Tel/fax:
,

Vaš ZaMirZINE tjednik
Kultura: Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
Stanislav Blagec
Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih Hrvata-kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj "žurki" slušaju "Veselo, veselo Zagorci", "Suze za zagorske brege" ili "Vu plavem trnaci".
7. kolovoza 2009

Koka-kola, Marlboro, Suzuki,

Diskoteke, gitare, buzuki,

To je život, to nije reklama,

Nikom nije lepše nego nama.

Negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo sam primjećivati kako u srednjoj školi koju sam polazio sve više mojih kolegica i kolega – a radilo se nota bene o kajkavskom kraju – sluša srpske i bosanske narodnjake. Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…), inače apsolutna legenda, zatim „bosanski Alen Delon“ Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit’ rubine, samo ona da ljubi meeee…), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka…), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas…), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka…), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac…, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol… (1981), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko… (1982), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… (1983), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti.

Budući da je mene osobno više potresla smrt Johna Lennona ("E, jesi čuo da je ubojica imao sa sobom Lovca u žitu?"), i budući da sam tada znao nabrojati sve pjesme sa svih albuma skupine Pink Floyd u bilo koje doba dana ili noći ("Naslovi pjesama na The Dark Side Of The Moon? Speak To Me, Breath, On The Run, Time…") , a engleski sam brusio prevodeći stihove poema grupe King Crimson, bio sam svjetlosnim godinama udaljen od svijeta i svjetonazora vršnjaka koji su se ložili na Almu Ekmedžić.

Ipak, s obzirom na dobar sluh i nemogućnost da se u potpunosti akustički izoliram od sve prisutnijeg i sve agresivnijeg istočnjačkog melosa, popamtio sam brojne numere, čemu je naročito pridonio boravak u JNA gdje prvih šest mjeseci nisam čuo ne rock glazbu nego niti obične zabavnjake. Za doručak ("Danas konzerva ovčetine iz 1972!"), ručak ("Boranija, peti dan za redom!") i večeru ("Ćufte sa spanaćem u paradajz-sosu!") na pisti smo, čekajući smotru ("Čivša motra, opet smotra", psovali su Kosovari) slušali jedino i isključivo repertoar koji je odgovarao di-džeju, vojniku Bratoljubu Pantiću iz Surdulice, a kako tada i do walkmana nije bilo baš jednostavno doći, uz sve oblike fizičkog i psihološkog terora koji sam podnosio ("Je li bre VOJNIČE, kako ti to stoje OPRTAČI?! Na šta, bre, ličiš, BRE?! Idi trkom do komande, proveri jesam li tamo!"), morao sam podnositi i stihove poput Pusti da te mole, al’ zapamti jedno, davala, ne davala, umreće se jednom… (V. Zmijanac).

Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih Hrvata-kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem.

U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj žurki slušaju Veselo, veselo Zagorci, Suze za zagorske brege ili Vu plavem trnaci. Teško mi je bilo zamisliti, dok sam promatrao kako na raznim veselicama moji poznanici, Štijef i Jurek, padaju u trans i razbijaju tanjure o zidove i flaše o vlastite glave, a sve uz I tebe sam sit kafano, dabogda se zapalila…, dakle, teško mi je bilo zamisliti da neki Milenko i Srđan seku vene uz novi LP Dečki z bregov ili Krapinu ’83. Bit će da ima nešto u orijentalnim ritmovima što opija, što tjera ljude da skaču na stolove i drlje košulje, mislim da je još Platon ponešto pisao o tome. Kako bilo, osamdesetih godina Hrvatska je bila oblijepljena plakatima koji su najavljivali gostovanja Halida Muslimovića i Mile Kitića.

I što se od tada, u tom smislu, promijenilo? Uglavnom ništa, osim nekolicine imena. Danas učenici u hrvatskim školama, njih otprilike trećina (optimistična procjena), slušaju na MP3 playerima i mobitelima Daru Bubamaru, Gogu Sekulić, Seku Aleksić i Jelenu Karleušu, koja je za časopis Vreme (br. 431, 23. siječnja 1999.) izjavila sljedeće: „Svi mi u ovom poslu smo, u suštini, kurve. Ne baš u pravom smislu te reči, ali tu negde. Umeće je sebe dobro unovčiti. Ja sebe ubrajam u vrhunske kurve koje umeju da se prodaju za najbolju moguću cenu, na najveštiji način“.

Prema ovoj novoj generaciji turbo-folk izvođačica, Hanka Paldum i Fahreta Jahić Živojinović su glazbene dive i distingvirane dame, uistinu fine gospođe, a narodnjaci iz osamdesetih zvuče kao glazba vaše i naše mladosti. Dobro, razumijete što želim reći. Jer, iz ove perspektive benigni folk iz osamdesetih mutirao je u maligni turbo-folk devedesetih i dvijetisućitih.

Prema nekim analitičarima, moguće je pratiti uspon Miloševićevog režima (Mila braćo, došlo novo doba, rodio se Milošević Sloba) kroz promociju turbofolka kao glazbene vrste s povlaštenim položajem, ali to je već tema za sebe. Meni je ovdje interesantniji fenomen kojemu svjedočim, kao što rekoh, od osamdesetih do danas, a to je da se u Hrvatskoj, bez obzira na rat i sve što s time ide, i dalje sluša Ceca, koja čak ima i fan-site u Hrvatskoj („Dobro došli na PRVI I NAJBOLJI HRVATSKI CECA RAŽNATOVIĆ FAN SITE! Na ovom situ (sic!) ćete moći svakodnevno čitati zanimljivosti o najpopularnijoj pjevačici Balkana Ceci Ražnatović! Uz to su Vam također dostupni i drugi sadržaji npr. kompletna Cecina biografija na hrvatskom jeziku, diskografija, lyrics, fotogalerija, video galerija i mnoštvo drugih! BUDITE NAJBOLJI - BUDITE CECA-FANS!“), a fascinira me i činjenica da postoje tinejdžeri koji bez problema na zaslonu mobitela imaju Pavelićevu fotografiju i slušaju naizmjence Marka „Thompsona“ Perkovića i Svetlanu „Cecu“ Ražnatović.

Pa to je, štojaznam, kao da je netko ’79. istodobno slušao Sex Pistols i Emerson, Lake & Palmer, išao na radne akcije (ORA Sava ’79.) i na proštenje u Mariju Bistricu. Nezamislivo!

Izvor: E-novine

komentiraj Pošaljite članak Print Početna stranica »»

Komentari

  • Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
    7. kolovoza 2009 12:39
    nezamislivo ali ipak moguće. kao što je moguće sve što nam se desilo devedesetih. a nekad bilo nezamislivo. što ćeš, ljudi imaju slobodnu volju ali ne i mozga. pihtijasta nakupina u glavi služi samo da održi vitalne funkcije u koje se ne ubraja kritičko mišljenje.
    • 7. kolovoza 2009 13:54
      da, nije stvar u muzičkom ukusu već o simbolici...
    • 7. kolovoza 2009 14:02
      Svira narodnjake cela Jugoslavija, sve se oko Cece/Karleuše/Halida uvija i savija... ;-)

    Odgovor

  • Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
    8. kolovoza 2009 10:19
    Jednostavno rješenje: kao u Jugi, opaliti porez na šund. Da vidiš love u proračunu.

    Odgovor

  • Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
    9. kolovoza 2009 13:00
    što se tiče Tompsona i Cece, nije tu ni čudo: u poraću se bolje kuže wanna be ustaša i četnik, osobito ako se priča o pederima, narkomanima, pankerima, lezbačama i sl. čuo sam da su prije nekog vremena mladići iz Blood+Honour imali jedino problema kako se dogovoriti o hrvatsko-srpskim odnosima pa se i dogovorili dsa neće o tome jer se po svemu drugome slažu. jučer sam bio u disku gdje svira neki komercijalni vokal house i čini mi se da je Dj kojim slučajem umjesto novog CD-a talijanskog producenta ubacio Karleušu ili sl. ekipa ne bi imala ništa protiv, i naprotiv dapače mada su neki ponosno odjenuli t-shirt : Oluja 95 Čavoglave 2009. i bili 5.8. og u prvim redovima na čavoglavskom gigu najpolularnijeg stadiumrock singera na ovim prostorima
    • 12. kolovoza 2009 19:57
      rvacka i srbija, dva oka u ćoravoj glavi....

    Odgovor

  • Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
    13. kolovoza 2009 14:29
    Gospodine, pa kud ste za usporedbu uzeli Hrvatsko zagorje, koje na sreću, čuva, njeguje i uživa u svojoj zagorskoj, hrvatskoj glazbi više nego ikad. Hrvatsko zagorje je najčistije u glazbenom izričaju u cijeloj Hrvatskoj. Nadam se da će tako i ostati.
    • 13. kolovoza 2009 14:40
      pa upravo je zato i uzeo Zagorje za usporedbu...
    • 13. kolovoza 2009 16:17
      HEROJI i turbofolk by TBF

    Odgovor

Vaš ZaMirZINE Tjednik
Čekajući mirakul
Omer Rak
Ne postoje više ni recepti za izvlačenje iz taloga rezignacije kao u nekim prijašnjim vremenima, ono poznato ufanje u fantomske ideale ’izgrađenog’ pojedinca i društva kojima se stremilo s nadom koju je dozirala ideologija. Neprežvakani napoj domaće rezignacije, ta nemoć potisnuta u podrume vlastitog bića sve češće prsne i lako ekplodira u barutnim komorama. Na jesen, očekuje se, eksplodirat će ulice.
Vrag možda i nije toliko crn, koliko smo mi neodgovorni
Darijo Čerepinko
U postmodernističkom društvu ljudi su robovi svojih oruđa (uključujući i medije), koja će se prije ili kasnije okrenuti protiv njih. Na koncu, zbog odsustva bilo kakvog ’ukusa’ i miješanja ’visoke’ i ’popularne’ kulture širokih narodnih masa, profit postaje jedino mjerilo vrijednosti, a svijetom vladaju bogate, zle korporacije. Novi dominantni mediji donose nove društvene forme i odnose, a samim svojim postojanjem i načinom na koji s nama komuniciraju mijenjaju naše shvaćanje nas samih i svijeta oko nas.
Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
Stanislav Blagec
Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih Hrvata-kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj "žurki" slušaju "Veselo, veselo Zagorci", "Suze za zagorske brege" ili "Vu plavem trnaci".
Kultura: Kultura
»» Vrag možda i nije toliko crn, koliko smo mi neodgovorni
»» Unutrašnja emigracija
»» Australija - red političke korektnosti, red romantike
»» Šikaniranje kulture mladih u Zadru
»» Nova i drugačija kazališna kultura
»» VRAGOVI FILMSKI, DOKUMENTARISTIČKI
»» Sajam utopija
»» Novomedijske KONSPIRACIJE u Berlinu!
»» Kazalište u kojem djeca nisu glupa
»» ZADAR SNOVA
Kultura: Arhiva Kultura »»
 
ZaMirZINE hvala na posjeti Na vrh molim