Tko još u svijetu ne zna za Barbie? Svjetska mega zvijezda među igračkama, lutkica neprirodno dugih udova i, prema diktatima mode, lijepog lica, koja se transformira u štogod treba, pa tako, osim što dominantno vodi računa o vlastitoj ljepoti i uređenju svoje (i Kenove, to je njezin muški partner) kuće, još vozi automobil, bavi se skijanjem i alpinizmom, muzikom, odjećom - mijenja profesije i čak ulazi u tzv. muške profesije. Ukratko, postaje sve što trendovi društvenog ponašanja pokazuju kao poželjno, ono što je «in» i što bi i ona pukom promjenom odjeće i predmeta koji je okružuju mogla biti. Jednog dana, sljedstveno takvoj fleksibilnosti u praćenju društvenih «moda», možda se dogodi da postane i feministkinja. Teško je zamisliti koju će joj odjeću duhovni tvorci i kreatori dati, ali sve je moguće. I prije no što se to dogodi, a nadam se da sam loša prognozerka, treba se zabrinuti za feminizam, to jest, za ono što bi on mogao, ako već ne i trebao biti.

Duga tradicija, slabi rezultati

Odakle sad briga za feminizam kroz transformacije lutkice Barbie? Prateći razvoj feminizma u Hrvatskoj (iako to ni u kojem slučaju nije hrvatski specifikum) tijekom protekle dekade, stječe se dojam da se feminizam kao kritička pozicija koja bi trebala težiti osvještavanju neravnopravnog položaja žena u društvu, te djelovati na promjeni tog položaja, može "sretno" uklopiti u okvir postojeće ideologije i odnosa rodova, a da se pritom ti odnosi ne mijenjaju u temelju, već kozmetički, svojevrsnim face-liftingom. Feminističko promišljanje i aktivnosti limitiraju se na «popravke» društvenih nepravdi naspram žena, na svojevrstan koncept «zaštite» žena (skloništa, savjetovališta, interveniranje u pravni sustav ograničeno na poboljšanje položaja žena u netaknutom društvenom, političkom, ekonomskom i ideološkom okviru i slično).

Nitko razuman, naravno, ne može dovesti u pitanje i taj vid djelovanja; dapače, on je nužan i prevažan da bi bio upitan. Ali ni u samom tom «zaštitarskom» dijelu stvari ne izgledaju dobro. Kako to da je u Hrvatskoj, zemlji s dugom feminističkom tradicijom, dužom i od postojanja same države (feminizam se pojavljuje još u Jugoslaviji, davnih 1970-tih) feministički aktivizam još uvijek najvećim dijelom lociran u centru, odnosno u Zagrebu, tako da, primjerice, usprkos brojnim problemima nasilja nad ženama u cijeloj zemlji, imamo samo jedno model-sklonište i praktički sav društveni fokus upire se na njega (nekoliko skloništa otvorenih relativno nedavno živi svoj život daleko od očiju javnosti i, naravno, adekvatne potpore). Nije li pitanje feminističke politike nastojanje i borba da se slična skloništa i savjetovališta otvore posvuda gdje je to potrebno, te da se primora vlast da pruži punu podršku i materijalnu pomoć takvoj politici? Prema nekim svjetskim standardima, na svakih 10 000 građanki i građana trebalo bi djelovati jedno sklonište. U Hrvatskoj ih, u najoptimističnijoj varijanti, imamo tri. S druge strane, interveniranje u pravni sustav jedva da može dati značajnije rezultate sve dok nije uspostavljen djelotvoran sustav predlaganja, nadziranja i osobito mehanizama interveniranja kad je riječ o ravnopravnosti žena. O sustavnim pomacima smiješno je govoriti ako znamo da primjerice ured pravobraniteljice za rodnu ravnopravnost, od cijelog niza sredstava potrebnih za efikasnu djelatnost, na raspolaganju ima samo – ured!

«Abdikacija» feminizma

Problem se pojavljuje u nedostatku drugog dijela jedne moguće i potrebne cjeline feminističke politike: izrazitije profilacije feminizma u Hrvatskoj i orijentacije ka političkom djelovanju, koje bi propitivalo same osnove ideologije i vlasti. To, međutim, i ne djeluje kao propust već, štoviše, nalikuje na izbjegavanje da se postave bitna pitanja. Feminizam kao kritička pozicija, kakvim bi trebao biti, mogao bi biti posrednik i poveznica između onih koje smjera zastupati (žene) i društva u cjelini. To svakako ne smiju biti dvije odvojene i u osnovi konfrontirane grupe, iako jesu i bit će konfrontirane u mnogim segmentima gdje se događa rodna diskriminacija. Feminizam u Hrvatskoj, međutim, ima jaku tendenciju okretanja vlastitoj egzistenciji, ’radu na sebi’, unutrašnjoj regulaciji, uspostavi i daljnjem održavanju vlastite zajednice, pa šira zajednica postaje odvojena, prema njoj se odnosi na izvanjski način, kao spram nečeg ’drugoga’.

Ta, kako je trenutno stanje opisala jedna feministkinja, «abdikacija» feminizma, doista liči na engleski dvor u odnosu na englesko društvo. Kraljica i njezina svita sjede u palači i bave se unutarnjim stvarima, pazeći da ostanu netaknuti, ali spram društva imaju tek simboličan utjecaj. Englezi se vesele benignoj kraljici, a kraljica je zadovoljna jer ostaje na sceni.

Svi/e smo mi feministice

Da je feminizam u hrvatskoj u izvjesnoj, nadati se trenutnoj, krizi glede vlastitog političkog koncepta, možda se najbolje očituje kroz "partnerstvo" u kojem je nađen modus vivendi s vladajućim sistemom. Često se naglašava «dobra suradnja» s političarkama/ima. To što političarke/ari u pravilu «dobro surađuju» samo onda kada to izričito ide u prilog njima, odnosno njihovoj politici, samo po sebi nije sporno, ali su rezultati takve «suradnje» u pravilu površnog i kratkoročnog dometa i učinka. Partnerski raspoložene feministkinje pak, kao prave real-političarke, uzimaju ono što mogu dobiti i ne kritiziraju tamo gdje bi moglo biti «nezgodno», odričući se jedinog oružja civilnog društvenog djelovanja: neovisne kritičke pozicije. U tom smislu interesantan je svojedobni slučaj (nikako ne usamljen) primjene «teške artiljerije» sve do (potpuno opravdanog) svrgavanja Čučića, ali i krajnje suzdržanosti, ako je to prava riječ, u slučaju šamaranja supruge Nobilo. Ili posve svjež primjer vrlog nam gradonačelnika Bandića koji za sam 8. mart skakuće po pozornici, priča što mu padne na pamet (nimalo pametno niti senzibilno kad su u pitanju žene) i nitko ga jednostavno od tamo ne otjera. A «štofa» u smislu brojnih seksističkih gafova dao je i previše.

Radi se, dakako, o svojevrsnoj uzajamnoj «koristi». To se ipak najtransparentnije i najmučnije ogleda u situacijama kada predstavnice nekih feminističkih grupa sretno surađuju s raznim likovima iz estrade, nogometa, politike, ne pitajući pritom mnogo o njihovom javnom djelovanju (premnogi imaju, u najmanju ruku, sumnjive etičke kvalitete), a pritom dio feminističke aure prelazi na te pop-zvijezde, koje su ponekad u stanju razdraganosti čak u stanju izmucati da su oni/one na neki način feministi/feministkinje. Dovoljno je primjerice udijeliti neki novac, pa stati pred kamere, kako je to prije nekog vremena lukavo učinio premjer Sanader koji se slikao s predstavnicama Autonomne ženske kuće, i ako ikada zatreba, glatko će izjaviti da je on u stvari - feministkinja.

Pa ako može Sanader, zašto ne bi mogla i Barbie?