|
Kako smo još donedavno nagađali i procjenjivali u povodu Sanaderove moguće predsjedničke kandidature, ona bi značila dvije stvari: da je ime sljedećeg predsjednika države praktički već poznato, ali i da se zemlji loše piše. Ne zbog toga što bi Sanader poveo zemlju u nekom mnogo lošijem pravcu (jasno je da on ne bi bio Tuđman ni po orijentaciji niti po ovlaštenjima koja su predsjedničkoj funkciji još preostala), nego stoga što bi odlazak s moćnog premijerskog mjesta u pola mandata bio priznanje da su poteškoće izvršnog vođenja zemlje veće od sposobnosti vlade i njenog šefa.
Problemi se gomilaju
Pad outputa hrvatske privrede veći je i brži od očekivanja, a što je mnogo gore, ne vidi se kako ga zaustaviti. Prihodi od turizma, koji su i dosad jedva nadoknađivali kronično negativnu bilancu tekućeg računa plaćanja s inozemstvom (to jest, uvoz barem dvostruko veći od izvoza), neće biti dostatni niti za redovitu spasiteljsku ulogu, o kriznom deficitu da ni ne sanjamo. Nezaposlenost ponovo raste, ali što je još opasnije, iza njenog naizgled konjunkturnog karaktera vjerojatno se kriju mnogo trajnije, strukturne značajke, jer privreda Hrvatske nije dočekala recesiju u dobrom stanju.
U takvoj situaciji, po prvi put počeli su se pokazivati znaci da Vlada više neće moći prelijevanjem i redistribucijom smirivati socijalne napetosti i držati sve interesne grupe u klijentskoj ovisnosti. Poslodavci su se počeli javno suprotstavljati Vladi kao nikada ranije, a barem neki sindikati i proizvođačke udruge pokazali su više upornosti u zalaganju za interese zaposlenih i seljaka. Kolikogod sve to i opet završilo nagodbama što odlažu ozbiljnije sukobe, vrijeme njihova trajanja vjerojatno se skraćuje, i Vlada ne može s pouzdanjem ocijeniti kada će otpor interesnih grupacija postati ne samo glasniji, nego i snažniji.
Na sve to dolazi i činjenica da su čarke sa Slovenijom u toku pridruživanja Evropskoj Uniji efektivno blokirale taj proces. Osim opipljivih koristi koje Hrvatskoj time izmiču na neodređeno vrijeme, trpi i onaj iracionalni, identitetski sastojak politike, kojim se u Hrvatskoj iz svake pripadnosti ’pravim’ stvarima crpi nova doza nacionalnog ponosa. Jer mi smo oduvijek "Europa", ali - u paradoksu koji prati svaku opsesiju nacionalnim suverenitetom i identitetom - u tome nas drugi ipak moraju priznati.
Sa Slovenijom, koja se tu pokazala isto tako primitivnom kao i Hrvatska, upalo se upravo u identitetski sukob, tj. sukob nacionalnih ponosa, koji - premda najvećim dijelom puko simboličan - zapravo nema izlaza. Naime, iz takvih se sukoba može izaći samo totalnim porazom jedne strane, jer je postavljen kao nepomirljivo ili-ili, koje ne dopušta racionalan kompromis zasnovan na interesnoj kalkulaciji. A budući da se ne vidi kako bi Hrvatska u tom srazu ovnova na brvnu mogla nadjačati, ostaje joj ili mučno razvlačenje ili sramotan pad.
Bijeg bez opravdanja
Bijeg iz izvršne vlasti je, dakle, razumljiv, ali obrazloženje nikakvo. Izvlačenje na bolest Sanader je valjda procijenio neuvjerljivim (ne daj bože da je to istina koja se prikriva!) te je jednostavno odlučio praviti se da je sve sjajno i divno, pa on, eto, obavljena posla, može mirno otići. Ima tu možda i nečeg osobnoga, jer je primjerice dan ranije i Sanaderova supruga otkazala sve ispite na fakultetu i nestala bez traga, ali sve je to onkraj provjerljivih informacija. Na toj je razini ipak neobjašnjivo što čak i bez osobnog objašnjenja odlazi lik koji djeluje gotovo svemoćno, svojom intervencijom presijeca socijalne i ekonomske konflikte, nekažnjeno se ruga institucijama vlastita sistema, određuje granice medijima, pa samo još manjka da počne sastavljati i nogometnu reprezentaciju. Našao bi on tu načina i da omalovaži ekonomsku krizu i zabašuri odgovornost za nesposobnosti i zloupotrebe, kad bi ekipa složno radila na svojem političkom preživljavanju.
 Upravo u toj slozi ekipe vjerojatno leži glavni razlog koji Sanader ne može priznati: istrošen je sam njegov model vladavine. Naime, Sanader je dosad pokazao vrhunsku sposobnost ne tek pukog koordiniranja vladajuće ekipe različitih orijentacija i interesa, nego pomirivanja disparatnih načela legitimacije. Ne valja zaboraviti da je, nakon mnogih pokušaja stvaranja HDZ-a s ljudskim likom putem odvajanja od Tuđmanove partije (od HDS-ado NHD-a), Sanaderu prvome to uspjelo - iznutra. ’Formula’ se sastojala u odbacivanju Tuđmanovog izolacionizma i otvorene autoritarnosti te usvajanju ’proevropskog’ i reformističkog kursa, a da se ne odbaci ni nacionalistička ideologija kojom se legitimira vlast, niti posvemašnja kontrola države nad društvom kojom se ta vlast provodi.
Sanader i njegova ekipa (u Vladi i na čelu HDZ-a) u gestama upravljenima prema Evropskoj Uniji pokazivali su toleranciju spram etničkih manjina, distancirali se od ustaške simbolike i izručivali haškom tribunalu ’naše’ optuženike za ratne zločine. Istodobno se uoči svakih izbora pojačavala dobra stara nacionalistička retorika. U reformističkoj ulozi promicali su vladavinu prava i neovisno pravosuđe, a u političkoj praksi vukli su noge, vršili političke pritiske na sudove i po političkim (ne)sklonostima postavljali i smjenjivali visoke policijske dužnosnike. Uprava im je ostala društveno neodgovorna, sistem socijalne zaštite nedostatan za zaštitu najugroženijih slojeva, a sudstvo nesposobno djelotvorno i pravovremeno štititi prava. Kleli su se u slobodnu tržišnu utakmicu a izravno ili neizravno kontrolirali najveći dio nacionalne privrede, uključujući i sumnjiva prelijevanja i sistemsku korupciju.
Odgovornosti još ni na pomolu
Sve je to držao na okupu upravo Sanaderov autoritet. Pomirivanje tolikih suprotnosti, u nedostatku ekipe vrhunskih intelektualnih i organizacijskih kapaciteta, nije se ni moglo provoditi drukčije nego tako da gotovo svi ministri, pogotovu u nepredvidivim i kriznim situacijama, postupaju po direktnim instrukcijama premijera. Sanader se u tome morao izvještiti već u svojoj partijskoj karijeri, jer, podsjetimo, on na čelo HDZ-a nije došao kao jak lider nego kao maneken koji svojom pojavom najbolje odgovara novom imidžu što ga je pobjednička frakcija željela projicirati. Iza njega je stajala grupa sa Šeksom i Glavašem, koja se od svojeg glavnog oponenta Pašalića nije bitno razlikovala politički (ni po nacionalizmu ni po autoritarnosti), nego strategijskim opredjeljenjem da se u borbi za povratak na vlast izvuku neke stilske pouke iz poraza 3. 1. 2000. Kada nisu uspjele ulične pučističke prijetnje, u kojima je zrakom mahala i Sanaderova šakica, prešlo se na ’modernu’, ’evropsku’, reformističku varijantu.
Međutim, ta igra stalno traži fleksibilno prilagođavanje, jer za razliku od autoritarne prethodnice mora priznati da postoji i neka druga realnost osim vlastite ideologije i moći. Društvo, ma koliko potisnuto, ipak izlazi s različitim interesima. Medijske manipulacije imaju granicu i ne mogu posve potisnuti masovno nezadovoljstvo. Štoviše, bez otvorene kritičke debate u javnosti, nemušto nezadovoljstvo prijeti da pređe u masovan ressentiment. U sve većem tjesnacu ta igra traži i žrtve. I privid pridržavanja prava s vremena na vrijeme traži da se nekoga, primjera radi, krivično osudi i pokaže da se s ’korupcijom’ obračunava i na najvišim mjestima. Lako je stoga moguće da špekulacije o sukobima u samoj vladajućoj partiji (možda i uz kakvo usputno trenje s minornim koalicijskim satelitima) imaju osnova, jer dosadašnja HDZ-ova ’formula’ vladavine, naizgled uspješna, ima cijene čija se naplata ne može odgađati u beskraj.
 Sanader je, dakle, po svoj prilici došao do granice kapaciteta da objedinjuje divergentne političke orijentacije u svojoj partiji. Na zbrzano ’rješavanje’ unutrašnjih sukoba ukazuje i uvođenje potpredsjedničke funkcije u HDZ-u i najava poprilične gomilice njenih nosilaca - tipičan postupak kojim se sukob pokušava amortizirati tako što se svim (oficijelno, dakako, nepostojećim) frakcijama osigurava zastupljenost. Kao i nakon svakog autoritativnog vođe, nastupa kolektivno rukovodstvo. Barem privremeno. Tako se niti novoj/staroj vladi ne može proreći opstanak do redovnih parlamentarnih izbora. Vlada kompromisa i čuvanja stečenih pozicija dok im se temelji drobe, vlada nastavka politike koja je sadašnje probleme ili proizvela ili im nije dorasla, niti može niti treba opstati.
Model HDZ-ove vladavine koji je uspješno personificirao Sanader je potrošen. A gdje je alternativa?
|
RSS Feeds
