Protest studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu protiv komercijalizacije sveučilišta rezultirao je, kao što je poznato, prvo u blokadi tog fakulteta da bi se proširio i na druge fakultete u zemlji.

Naime, reakcije na blokadu su nakon prva dva dana od strane većine profesora s Filozofskog bile pozitivne te su studentski zahtjevi podržani u potpunosti. Negativne reakcije su se pak profilirale u dva ili pak tri smjera što govori puno o uspjehu protesta.

Prvi smjer se dakako odnosi na reakciju režima, tj. neoliberalni ideološki vokabular njegovih predstavnika. Tako je prva reakcija ona koja je napala “nedemokratičnost” metode protesta, dakle blokade Fakulteta. Tako Radovan Fuchs, tajnik Ministarstva znanosti i obrazovanja u Otvorenom na HRT-u (21.04.09.), koji “podržava plemenite ciljeve studenata”, prvo drži moralnu prodiku predstavniku koji podržava studente, dakle Mati Kapoviću, jer on kao profesor na Fakultetu ne bi smio “ovakvu” poruku slati studentima. Studenti naravno mogu biti sretni što im Kapović daje moralni primjer, jer tko bi im uopće trebao davati moralni primjer? Možda Donald Trump?

Fuchsu, kao predstavniku Ministarstva, dakle smeta metoda, blokada Fakulteta, jer je ista po njemu “nedemokratična”, jer osvajanjem Fakulteta prosvjednici, kako kaže, “nemaju pravo opstruirati” druge studente. Dakle, prosvjednici bi valjda trebali sastaviti svoje zahtjeve i predati ih u pakao birokracije, u kojem bi slučaju na paušalni odgovor vjerojatno čekali do mirovine.

Kada je Kapović pak spomenuo studentski plenum koji odlučuje o nastavku blokade, Fuchs naravno ne odolijeva s nipodaštavanjem upotrijebiti neoliberalno – nacionalistički ideološki vokabular po kojem spomenuti studentski plenum naziva “centralnim plenumom Komunističke partije Jugoslavije”. Kada se pak spominje demokratičnost, tijekom emisije pojavila se i teza, iznesena od Žarka Puhovskog da su protesti legitimni, ali nisu demokratični?! Ova minuciozno redundantna teza u ovom je slučaju potpuno nepotrebna jer potencijalno skreće fokus cijele priče sa studentskog zahtjeva i “znanja kao robe” u domenu propitivanja legitimnosti demokratskog protesta.

Drugi profil reakcije na blokadu reflektirao se u samom naslovu spomenute emisije Otvoreno koja je prigodno ljigavo nazvana Tko bi trebao plaćati školovanje?. Ova neoliberalna mantra, oličena u besmisleno utilitarnom pitanju Tko će to sve platiti?, u startu implicira stigmatizaciju studentskog zahtjeva kao da je zahtjev za besplatnim obrazovanjem “nerealan” zahtjev kojim “razmaženi” studenti (samo se čekao atribut anarhisti) atakiraju na državni proračun koji će morati platiti jadni porezni obveznici u pauzi financiranja ekspedicija u Afganistan, “strateških” mostova i ionako prebogatih vjerskih zajednica. Dakle, kao odgovor na pitanje u Otvorenom, školovanje će naravno platiti porezni obveznici.

Kada se blokada Fakulteta pak proširila i na Zadar, Rijeku, Split, pored toga što su demantirani “argumenti” da se tu radi o “manjini” studenata koji opstruiraju one druge koji samo hoće učiti, došlo je i do trećeg reaktivnog profila, medijske reprezentacije. I to s ciljem prikazivanja protesta kao utilitarnih, a ne političkih (što naravno nema veze ni s jednom strankom kako režim implicira).

Studenti, “smiruje” Jutarnji List (od 23.04.09.) javnost, zapravo nisu ispolitizirani jer “niti su lijevi, niti su desni”. A onda, kako prenosi Jutarnji, jedan student izjavljuje “Pogrešno je čak kazati da smo mi fakultet blokirali. Nismo, svatko može na Fakultet ući i izaći. To što spominjemo liberalizam i antigolobalizaciju ne znači valjda da smo prljave komunjare ili odrpanci, kako nas već etiketiraju”. Na stranu to da nema nikakve potrebe nijansirati značenje blokade niti se pravdati neoliberalnom aparatu za metodu, upravo je ista metoda najbitnija u cijelom protestu.

Jer, trik je u tome, što je i osnovna teza ovog članka, to da je blokadom, fakultet zapravo deblokiran! Ono što neoliberalni aparat zove opstrukcijom nastave, zapravo je konstrukcija kvalitetnije nastave i što je najbitnije, drugačije kontekstualizirane nastave, one koja ne priprema studenta za tržište, nego mu pruža znanje. Stoga se ne radi o blokadi, nego o deblokadi cijelog konteksta u kojemu se znanje prenosi.

U tom smislu “Program blokade” je zapravo deblokada znanja od privatizacijskih ralja i/ili tržišnog fundamentalizma. Taj isti, vrlo dobar Program, pored projekcija bitnih dokumentaraca sadrži i niz predavanja o aktualnim i jako važnim temama, problematiziranje neoliberalizma, privatizacije javnih institucija, filmske projekcije.

Naime, u sklopu deblokirane nastave predavanje na temu Pravo na obrazovanje održali su mladi profesori Jurić, Hromadžić i Kapović i, kako prenosi Kulturpunkt.hr, program (de)blokade također sadrži predavanja na teme slobode medija, slobodne komunikacijske infrastrukture, subverzivnog kapitala, temu studentskih protesta u Grčkoj, Francuskoj i New Yorku, komercijalizacije javnog prostora i tako dalje. A filmske projekcije sadrže projekcije filmova Revolution OS o slobodnom software-u, Revolution Will not be Televised o uroti protiv Chaveza, Michael Moore-ov Sicko, The Take Naomi Klein i slično. Kako neke informacije govore, studenti su se s određenim profesorima uspjeli dogovoriti i za organizaciju gostovanja profesora iz inozemstva.

Što je to ako nije nastava na Fakultetu, što je to ako nije obrazovanje?

A kada se već spominje “realnost” studentskih zahtjeva, vjerojatno bi bolje bilo da ova situacija uopće ne završi, tj. da “blokada” na neki način ostane trajno stanje. Ako se u ovom slučaju nešto blokira ili se bar želi blokirati onda se blokiraju pipci slobodnog tržišta koji sežu prema javnim obrazovnim institucijama. U ovom smislu ovaj protest treba shvatiti i kao dio zahtjeva za radikalnom autonomijom Sveučilišta. Sve bi naravno platili porezni obveznici. Dakle, formula protesta ipak nije tako komplicirana. Dekodirati što neoliberalnom aparatu najviše smeta i onda raditi upravo na forsiranju tih zahtjeva.

A kako je ono izgledao “deblokirani” fakultet? Ili što se tu uopće blokira? Dominatna intencija liberalno kapitalističkog sustava jeste ta da se znanje reprezentira kao roba. Fakulteti su u tom smislu, u manjem ili većem stupnju i funkcionirali/funkcioniraju s intencijom proizvodnje robova tržišta, politički neosviještenih automata kojima je definicija karijere valjda trebala biti integracija u slobodno tržišni model rada; dominantan profesionalni motiv bi im valjda trebao biti strah od mogućnosti otplate rate varijabilne kamatne stope kredita za “luksuz” stanovanja, a forma uspjeha bi onda bila ropsko klimanje glave korporativnom šefu čija je kompetencija i društveni senzibilitet obrnuto proporcionalan obožavanju profita kao etičke instance.

I tako izvješeni slogan na zgradi Fakulteta koji kaže Znanje nije roba, treba shvatiti krajnje ozbiljno. Komercijalizacija školstva je komodifikacija znanja, ali i pretvaranje samog studenta/ice u robu, puki predmet kojemu cilj ne bi trebao biti znati, nego se komodificirati i integrirati u tržište kao konkurentan proizvod. Stoga, na stranu predviđanja koliko bi sve moglo trajati ili jesu li studentski zahtjevi preblagi ili ne, blokada govori da je moguće zauzeti politički stav koji se ne bori samo protiv plaćanja obrazovanja nego provocira i jednu od bitnih neoliberalnih dimenzija, neograničenu liberalizaciju tržišta te vampirsku privatizaciju materijalne i manje materijalne sfere. U svakom slučaju, krucijalno je da se ovdje radi o zahtjevu, a ne o molbi i dok se ustrajava na tome, rezultati bi trebali biti više blokada kapitalu, a više slobode za sve.

Ili, kako je govorila Urlike Meinhof, “Protest je kada kažem da me nešto ne zadovoljava, otpor je kada se pobrinem da se uzrok nezadovoljstva ne ponovi”.

Izvor: Kultrupunkt