ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel:
Tel/fax:
,

Ratni veterani - zaborav u rakiji Danja Antonović i Snježana Kobešćak

Ono što srpske ratne veterane najviše razlikuje od hrvatskih veterana odnosno njihovih kolega po oružju iz Bosne i Hercegovine je činjenica da njih u njihovoj vlastitoj zemlji ne smatraju herojima. U srpskoj svijesti je njihova uloga u tim ratovima vrlo upitna, baš kao i smisao samih ratova.

26. ožujka 2009

Procjenjuje se da je oko 100.000 građana Srbije, što kao vojnici što kao dobrovoljci, sudjelovalo u ratovima koji su se između 1991. i 1999. vodili na području bivše Jugoslavije. U srpskoj svijesti je njihova uloga u tim ratovima vrlo upitna, baš kao i smisao samih ratova. Prva ispitivanja PTSP-a, ili Vijetnamskog sindroma, bolesti koja je tako dobro poznata u Hrvatkoj, nad 2.400 bivših srpskih vojnika i dobrovoljaca pokazala su bijednu sliku: alkoholizam, depresije i samoubojstva među njima u Srbiji su dio svakodnevnice. Srpski veterani spadaju u prošlost koje se danas nitko rado ne sjeća. Radenko, Milan i Vlada.... Uobičajni ponedjeljak u jednoj zadimljenoj seoskoj gostionici, nedaleko od Beograda. Šljivovica, dunjevača, rakija svake vrste na ponudi je po izboru. Radenko, Milan i Vlada svakog dana navraćaju ovamo. Kad piju, zaborave što su proživjeli u ratu. "Hoću li ja ubiti njega ili on mene... to su trenuci, vrlo osobni. O tome se ne priča." "Rat je bio strašan. Nije tu bilo samo ubijanja, svega je bilo. Samo ako imaš posla, zaboraviš na rat. Rad je vrsta terapije." "Rat me nije promijenio. Još uvijek živim i radim na selu u kojem sam rođen......Ma ne. Ništa se nije promijenilo. Osim što sam ja samo branio svoju zemlju!" Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu promijenili samo zemljopisnu kartu ove regije, oni su se duboko usjekli u psihu ovdašnjih ljudi. Žrtve i počinitelji, zatočenici koncentracijskih logora, svjedoci okrutnih činova, svi oni nose ogroman psihički teret koji je zauvijek obilježio njihovu sudbinu. Više slučajeva PTSP-a nego u SAD-u Prva istraživanja PTSP-a u Srbiji pokazuju da je posttraumatski stresni poremećaj u ovoj zemlji rašireniji nego u SAD-u ili u Iraku. Više od 50 posto ispitanika psihički su bolesni, od depresija pati 22 posto njih, a 20 posto su alkoholičari. Doktor Željko Spirić je neuropsihijatar u vojnoj klinici u Beogradu i voditelj je ovih istraživanja."Većina njih borila se u prvim redovima. Borili su se za vlastiti život, gledali su mrtve i ranjene. Kod nekih su ova sjećanja čak i nakon tako dugo vremena, nakon deset, petnaest godina, toliko snažna da oni i danas imaju osjećaj da su to jučer doživjeli. Stalno proživljavaju ova iskustva." Ratnici s hrvatskih ili bosanskih ratišta češće bolesni Skoro 10 posto ispitanika pati od PTSP-a. Istraživanje je pokazalo da su oni na ratištima prosječno proveli dvanaest mjeseci, bez prekida. Vojnici koji su se borili u ratovima u Hrvatskoj odnosno u Bosni i Hercegovini, češće su bolesni od vojnika koji su se borili na Kosovu. Odbijanje društva, koje nakon Vukovara i Srebrenice smisao njihova sudjelovanja u ratu dovodi u pitanje, predstavlja dodatni teret kaže dr. Spirić. "Danas prevladava mišljenje da su svi ovi ratovi izgubljeni. Među veteranima također. Na to se nadovezuju tužbe koje stižu iz Haškog suda, a koje su najčešće usmjerene protiv srpskih učesnika. Sve to pridonosi tome da postaju duševno sve opterećeniji. Zatočenici su vlastitog bola. Vrlo se teško odlučuju nekome povjeriti. Sve što ih muči zadržavaju u sebi. Doprijeti do njih nije baš tako lako." Život na rubu društva Položaj bivšeg srpskog ratnika, bez obzira na to bio on bolestan ili zdrav, više je nego loš. Propali brakovi, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo. To je život na rubu društva. Istraživanje o psihičkome zdravlju bivših srpskih ratnika donijelo je barem nešto pozitivno. Ministarstvo rada i socijalne skrbi namjerava otvoriti više savjetodavnih centara. U njima bi ovi veterani mogli brže i bez birokratskih prepreka dobiti pomoć. Čak i put do psihijatra na ovaj bi način trebao biti olakšan. Jer kao što se u Hrvatskoj već toliko puta pokazalo, ratom obilježeni nesretni ljudi često predstavljaju opasnost ne samo za sebe već i za ljude oko sebe. Bez obzira na to jesu li se borili za pravednu ili nepravednu stvar. Izvor: Deutsche Welle

komentiraj Početna stranica »»

Komentari

• Ratni veterani - zaborav u rakiji
  27. ožujka 2009 18:46
  nije mi žao onih koji su išli pljačkati i iživljavati se, ali jeste onih koji su prisilno mobilizirani....
  • 9. travnja 2009 00:06
    Pa i nema ti šta biti žao kojekakvih baraba i pljačkaša i ko zna kakvi ih nazivi sve ne krase.Upitno je koliko takvih danas uživa punu mirovinu i kojekakve dodatke?!Zapravo,ko im sve to omogućuje?Koji su to dušebrižnici predlagali i izglasavali takve zakone da su sebi ostavljali prostora za tal?Momci,naročito dragovoljci po bilo kojoj osnovi,koji su svjesno branili svoj prag od agresora su nešto sasvim drugo.Oni niti ne traže da ih bilo ko žali ili neznam kako nagrađuje.Treba im samo da ih se ostavi na miru,da ih niko više ne koristi o petparačke političke i ine igrice,da mogu u miru tražiti posla i prehraniti svoje obitelji.Druga je stvar da li i koliko ima onih koji to uzimaju u obzir i nude im zapošljavanje?!Upitno zar ne??Svoje kolajne su davnospremili u ladice,uniforme su ispeglane i čizme dotjerane,smještene negdje na sigurno,zlu ne trebalo.Da i među njima ima onih koji teže podnose cjelokupnu iskrivljenu sliku o veteranima,tako da smo svako malo svjedoci suicida.Sad,da li to baš treba tako biti,pitanje je na koje treba odgovoriti struka.Svakako da svi žele,prije svega,da se na neki način riješe straha koji još uvijek tinja u njima,svih sličica koje su pokupili širom ratišta,svih linija,da se na kraju krajeva suoče sa tom i takvom prošlošću i da cijelo vrijeme misle,a šta će pomisliti moji najbliži,moji susjedi i poznanici.Da,teško je i kada si najčišći i pred Bogom i pred narodom,stati pred ogledalo,pogledati se,u svoje oči zaroniti duboko i vjerovati da nije trebalo/moralo biti baš tako!?Krv sa svojih ruku je najteže saprati!Čak niti ona voda iz Vrbana teško da može pomoći.A snovi,kada naviru,kao stada bikova,ne puštaju,traže da gledaš,da budan vračaš sliku po sliku i ko ne izdrži lovi se puške ili pištolja i sretno umire ako više nikoga nije povrijedio.Dabome da slijedi pogreb sa trobojnicom koja završava u kućnoj špajzi,niko je ne želi,svi se ograđuju,a lijes se lagano spušta.Dotle,gledam ih svako malo,oni drugi,uz dobro vino i pivo najbolje marke jer im više ni žuja nije dobra,harlauću i podsmjehuju se svakom pravom veteranu koji se nije sjetio,valjda kao oni,da se izvuče,da kupi slobodu i dobru mirovinu i da"zaboravlja uz rakiju".Bilo bi smiješno,možda i žalosno,da nije istinito!Najgore je što to svi znaju,ali treba šutiti i sve one druge pokriti svojim pijančenjem i šatro tugovanjem.Čak i ako izbije kakva svađa,nesporazum,ako neko nekog mlatne ili padne mrtva glava,ko te pita.Pa to oni,znaš ih,imaju PTSP ili tako nekako,luduju.Bolje ih ostaviti na miru,kloniti ih se.Sutra,ili za dva dana ako dođu sebi,pričaćemo uz toplu kavicu i krafne iz obližnje pekare.A i gazda pekare je isti taj,ni on nije dao guzici zorta i otišao na Kosovo kad je grmilo.Zato koristi svaku takvu priliku i šalje tople krafne sa čokoladom i pekmezom,buhtle i koješta drugo.Bude i za klošare iz kvarta, za golubove i pse lutalice.Dokle tako??
  • 9. travnja 2009 13:20
    tako dok ne prođe 50-ak godina i svi akteri budu stari, na pragu smrti ili već pokopani.... i onda sve utone u zaborav...

  Odgovor