Razgovori o anarhizmu kao put u mainstream

U beogradskom Domu omladine pokrenuta je serija predavanja/tribina/predstavljanja pod nazivom Razgovori o anarhizmu. Osnovna ideja te serije razgovora je pokušati preseliti diskusiju o anarhizmu iz zatvorenog kruga upućenih i proširiti je na što širi krug zainteresiranih. S jedne strane to je predstavljeno kao pokušaj ulaska u mainstream, iako je posve nejasno gdje se nalazi ta granica između mainstreama i drugog (dva viđenja ovog pitanja možete čitati u tekstovima Margina u središtu i Anarhizam izvan logike spektakla).

Ako govorimo o društvu, onda ono predstavlja jednu cjelinu, pa tako svaka podjela na "glavnu struju" i "sporedne struje" ne znači puno, pogotovo u domeni javnog rada, zagovaranja, propagande, gdje i leži veći dio anarhističke aktivnosti. Tijekom Anarhističkog sajma knjiga u Zagrebu je vođena diskusija koja je dotaknula baš tu temu, zbog povremenog osjećaja da se govori o anarhističkom pokretu kao izdvojenom iz društva. Zaključak je bio da ne možemo na taj način gledati na pokret, te da je bit ukupnog rada biti stalno društveno, politički, kulturno, ekonomski i kako god već relevantan i prisutan. To možemo prevesti kao stalno prisustvo u onome što zovemo mainstream. Isto tako, to možemo zvati vidljivost. Malo ambiciozniji naziv bi bio prihvaćenost. No upravo to je ono što anarhisti žele – društvo u kojem su anarhističke ideje i prakse mainstream, dakle glavna struja. Zato je svaka ideja izdvajanja, zatvaranja, getoiziranja i izbjegavanja posve neprihvatljiva. Barem ako želimo utjecati na društvo. Ako pak želimo stvoriti svoj mali raj u kojem ćemo se osjećati sigurno i zaštićeno od svakog zla, onda je to posve druga stvar. Svakako manje zanimljiva za širi društveni kontekst i sama sebi dovoljna, pa je ovdje neću ni obrađivati (što ne znači da pitanje komuna, skvotova i sličnih društvenih eksperimenata ne bi trebalo biti obrađeno).

Dakle, anarhizam (odnosno, anarhisti i anarhistkinje) teže toj glavnoj struji, teže što široj prihvaćenosti svojih ideja i principa u društvu, i svakako su okrenuti svima, a ne samo onima koji su već upoznati s pokretom, djelovanjem i idejama koje tu postoje.

Sadržajna i organizacijska otvorenost

Spomenute razgovore organizira (neformalna) Grupa za logističku podršku, međutim, već u samom početku cijelu organizaciju ostavljaju otvorenom za uključivanje svih zainteresiranih, kako kroz predlaganje tema, tako i po pitanju same realizacije svake pojedine večeri. To se reflektira i na same razgovore, barem kao pokušaj izbjegavanja klasičnog predavanja i uključivanja što većeg broja prisutnih. Naravno, to ipak ostaje na pokušaju, pa je tako tijekom razgovora o tendencijama u suvremenom anarhizmu razgovor vođen između desetak ljudi, dok je ostalih 120-150 ljudi ipak radije slušalo nego sudjelovalo na neki drugi način.

Vjerujem da je tu u pitanju opći stav kako sudjelovanje znači dobru potkovanost u nekoj temi, što postavlja stvari na općeprihvaćeni društveni stav o stručnjacima koji razgovoraju, promišljaju i nude rješenja koja mi, eto, možemo samo primjeniti. Ništa ne može biti dalje od istine (po mom mišljenju) kad je riječ o društvenim pitanjima o kojima bi svi trebali raspravljati i pronalaziti odgovarajuća rješenja te načine za svoj život i djelovanje. Naravno, lakše je prebaciti odgovornost i prepustiti takve odluke stručnjacima. No, takvih rješenja nema. Ili, bolje rečeno, nikako ne mogu biti dobra za društvo kao cjelinu.

Otvorenost samih Razgovora o anarhizmu možda se najbolje očituje u izboru tema koje oni obrađuju, stavljajući naglasak na sve (ili barem većinu) tendencija unutar anarhizma, bilo da je riječ o tradicionalnom anarhizmu ili suvremenom anarhizmu, te raznim kombinacijama i verzijama jednog ili drugog. Ukupna slika, koju bi prva serija razgovora trebala stvoriti, obuhvaća anarhosindikalizam, anarhofeminizam, postanarhizam, alterglobalizam, kao i pregled povijesti ideja, osnovne diskusije i sukobe te konkretne realizacije/praksu.

Sve to, naravno, daje tek djelomičan uvid u ono što je anarhizam, kamo cijela priča ide, što se želi postići i na koje sve načine.

Zanimljivo je za primjetiti da se projekt odvija u samom središtu grada i u prostoru koji je politički neutralan (uvjetno rečeno, jer pitanje je što može uistinu biti politički neturalan prostor, ukoliko je javan), pa samim tim ove teme čini i fizički pristupačnijim širem krugu ljudi.

Interes društva

No, postoji li stvaran interes ili tek namjera postizanja društvene relevantnosti i uopće interesa šireg kruga ljudi? Teško je zaključiti koliki je stvaran utjecaj ovog projekta, odnosno kolika je zainteresiranost društva, iako se prema posjećenosti može zaključiti da određeni interes postoji. Tako je prvi razgovor (pod nazivom Uvod u povijest anarhističkih ideja) okupio osamdesetak ljudi (navodno je očekivano više, no zbog problema u oglašavanju to se nije dogodilo), dok je drugi u nizu (koji je temtizirao neke tendencije i projekte u suvremenom anarhizmu) okupio do 150 ljudi.

Za prve korake projekta i uopće razgovor o temi kao što je anarhizam ovo je dobra posjećenost, pogotovo ako uzmemo u obzir da tu nije riječ o gostima/govornicima koji spadaju u domenu popularnih predavača/autora/javnih osoba, koje okupljaju ljude svojim imenom a ne sadržajem, što je ovdje slučaj.

Naravno, zbog toga kako su uređene stvari, logično pitanje koje se postavlja jest postoji li interes medija, jer kad govorimo o medijima gotovo da govorimo o mjerilu koje određuje koliko je širok utjecaj nekog događaja. Pomalo blesavo, no ideja da što nije u medjima kao da se i nije dogodilo ponekad ima svoju osnovu. Ovdje onda možemo govoriti o nečemu što se dogodilo, jer medijski interes postoji. Pa će to svakako imati neki minimalni utjecaj, ukoliko se uspije probiti kroz silnu zagušenost vijestima i informacijama.

Interes postoji i unutar samog pokreta, ali i otpor prema ovakvom pristupu anarhizmu, što je kroz letak koji je dijeljen tijekom prve večeri uspoređeno s nedjeljnim ispijanjem čaja i jedenjem kolačića dok se neobavezno i u svrhu zabave raspravlja o anarhizmu. Letak je pun zabavnih trenutaka, a kako nije potpisan, bez problema ga je mogla potpisati anarhistička moralna policija. Letak je osmišljen kao obrana anarhizma od neupućenih, nepodobnih i pomodnih organizatora i sudionika, koji su se drznuli baviti svetom temom. Stvarno bi bilo smiješno da nije tragično.

Odgovor organizatora na taj letak je bio više nego dobar – jednostavno su tijekom druge večeri poslužili čaj i kekse.

Konkretni rezultati

Svakako je nužno postaviti pitanje konkretnih rezultata koji mogu proizaći iz ovakvih okupljanja i razgovora. To je nekako ključno za anarhizam, jer ukoliko ostavimo stvari na razini promišljanja i teoretiziranja, zapravo nismo ništa napravili. Tako je svakako dobar rezultat određeno upoznavanje i povezivanje ljudi koji su već na neki način aktivni, ali i mogućnost uključivanja novih ljudi. Tu se možda treba zapitati što je to u što se mogu uključiti, jer tijekom razgovora o suvremenom anarhizmu u nekoliko se navrata govorilo o nemogućnosti realiziranja konkretnih projekata (iako zapravo nije postojao pokušaj da se nešto realizira, već samo ideja i onda je promišljanjem stvoren zaključak da to nije moguće). Ne mislim pritom da je teorija i promišljanje nešto što nam ne treba, ali bez svoje prakse oni postaju bezvrijedni.

Razni društveni eksperimenti svakako nisu konačan rezultat koji želimo postići (ako već želimo mijenjati sve), pa čak možda i nisu najbolji put prema takvim promjenama (osim ako ne predstavljaju jake baze otpora), no često su najbolji i najkonkretniji primjer onoga što želimo i kuda idemo. Također, za najveći dio društva upravo takvi autonomni prostori predstavljaju mjesto gdje je moguće upoznati se s idejama i priključiti se. Pri razvoju takvih autonomnih prostora i pokretanja društvenih eksperimenata (konkretnije govoreći, to mogu biti projekti poput Uzmi ili ostavi, Hrana, a ne oružje, infoshopovi i slično) možemo raditi greške, nailaziti na razne prepreke ili čak otvoren otpor, no to ne znači da ne treba ni pokušavati jer je to teško ili nemoguće.

Svakako treba spomenuti pitanje propagande, (samo)edukacije i komunikacije, što su tri konkretna rezulatata ovog projekta, ali nas ne odvode dalje od činjenice da time stvaramo tek nešto veći krug upućenih. To cijelu stvar čini otvorenijom za više mogućnosti, no ne daje neku garanciju za pokretanje konkretne akcije koja bi mogla proizaći iz te upućenosti. Zapravo je tu riječ o istoj vrsti problema koju sam spomenuo u tekstu o Anarhističkom sajmu knjiga u Zagrebu, gdje događaj postaje sam sebi dovoljan kao gotovo festivalsko godišnje događanje bez kontinuiranog političkog utjecaja.

Zadnji, iako vjerojatno najkonkretniji rezultat, barem u smislu fizičke manifestacije, je ideja da se kao logičan zaključak ove serije razgovora organizira anarhistički sajam knjiga u Beogradu, također u Domu omladine. Time bi svakako zaokružili ovaj projekt, no kako je to za sada i dalje tek na razini ideje, ostavimo najavu za vrijeme kad bude poznatno nešto više detalja.

Sve ovo znači određeni pomak i predstavlja dobar pokušaj predstavljanja anarhizma i anarhističkih ideja od strane samih aktera, no i dalje ostavlja otvoreno pitanje konkretne akcije koja bi bila poželjan rezultat ovakvih okupljanja.