Rezignirati znači podnijeti ostavku. Nasuprot tomu, biti rezigniran znači prepustiti se neizbježnom, odustati, onemoćati (iznutra), obezvoljiti se, razočarati se... i tako svaki dan, valjda, da bi se ispunila ona Balzacova – rezignacija je svakodnevno samoubojstvo.

Za brojne je javne osobe, političare napose, rezignacija/ostavka prigoda da se čuje njihov oproštajni govor koji u takvim situacijama zna biti pravim malim remek-djelom govorništva, svrha kojega je od desetorice atičkih govornika do danas ostala uvijek ista – uvjeriti sugovornika. Od pet sastavnica govora koje sačinjavaju retorsko umijeće – uvoda, izlaganja, dokazivanja, pobijanja te zaključka ili svršetka - svjedočili smo nedavno, od našeg smo bivšeg premijera dobili samo jedno spolno obilježje koje se u žargonu namjerno pogrešno pripisuje ovci.

Nismo se, očito, još rodili u pravoj reinkarnaciji (valja je zaslužiti, vele) da bismo od našeg izabranog čelnog predstavnika, koliko god to zahtijevao bonton komunikacijskog čina, čuli argumente, pače potkrijepljene, niti je on pobio moguće protuargumente, a bogme ni rekapitulirao rečeno, onako, u maniri starih škola, izazivajući (željene) emocije publike uz efektan peroratio, završetak. Sve to naravno ni izdaleka nije bilo začinjeno dikcijom koja se rado lijepi uz uho slušača niti je prakticirana bila sofisticirana uporaba najprikladnijih verbalnih i neverbalnih govorničkih tehnika. Ništa od svega toga on nije, a mogao je makar uposliti nekakvoga logografa da mu napiše govor. Zato se za njim polomio pljesak.

Rezignirajuća ostavka

Sanaderova rezignacija ima neki magijsko-simpatetički učinak na građanstvo – i ono sámo (p)ostalo je rezignirano. I ja sam rezigniran, i ima nas još. Da je Sanader bio pravi inteligentni egoist, po mjeri jednog Oscara Wildea, onda bi nastojao da drugima bude dobro kako bi njemu bilo još bolje. Ali on je, bio i ostao, samo egoist.

Svako doba pokazuje iste poroke, ali ne i vrline. Naše svakodnevno proizvodi tucete analnih speleologa u skupim odijelima i kubike živog pijeska fotelja na jednoj strani te tragače za boljom budućnošću na dnu kontejnera, na drugoj. Tonemo, a samo jedan među nama je Sudac koji može hodati po ovoj prljavoj vodi naših svakidašnjica i istodobno se uspješno prodavati na Konzumovim blagajnama uz žvake i prezervative. Mi koji to ne znamo i ne možemo na dnu smo. Ondje nam je ovako rezigniranim i mjesto.

Ne postoje više ni recepti za izvlačenje iz taloga rezignacije kao u nekim prijašnjim vremenima, ono poznato ufanje u fantomske ideale ’izgrađenog’ pojedinca i društva kojima se stremilo s nadom koju je dozirala ideologija, premda su i bebe znale da je narav i jednog i drugog ideala utopistična, dakle nerealna. Ali čak i te onodobne ideologijske utvare, osobne i kolektivne, na neki su čudan način poticale optimizam, jer je temeljem toga postojao smjer kretanja k nečemu što je imalo miris cilja, koliko god je taj ’cilj’ izložen u svojoj nagosti bio krhka i nezajamčena utopija. Takav ’cilj’, vjerovanje zapravo, koliko god ga je teško opravdati i koliko god je zbog neadekvatne dokazne građe počivao, filozofijski kazano, na klimavim epistemičkim razlozima, imao je u sebi ono ’nešto’ od kreativnog naboja, istog onog naboja koji je bio sposoban pokrenuti optimizam, i osmijeh. I mase, dakako.

Bez cilja, eksplozije očaja

Danas su te iste mase tek razbijeni, atomizirani pojedinci, nerijetko samo pregršt neuroza koje ’liječe’ stupci crnih kronika. Jer sav taj neprežvakani napoj domaće rezignacije, ta nemoć potisnuta u podrume vlastitog bića sve češće prsne i lako ekplodira u barutnim komorama strpljenja kroz cijevi tetejaca i berreta, nezustavljivo i letalno. Sukladno duhu doba. Na jesen, očekuje se, eksplodirat će ulice. Sukladno ritmu očaja.

Istinski lifestyle, dakle onaj koji odražava duh vremena, s ove strane Sutle i Dragonje, u biti je, biti rezigniran. Takav lifestyle ne slave chick-lit kolumne ni fashion-gurui, niti je u fokusu marketinških kampanja koje promoviraju mladi i nasmijani sa zdravih trideset i dvoje zubi kada snube i ljube za vas (uvijek samo za vas) neko materijalno dobro, robu, iscjedak nečega liberalnoga, globalnoga... Snaga toga lifestylea leži u bezobličnoj melasi društvene reprodukcije krcate gnojem licemjerja, beščašća, bezdušnosti, brutalnosti, gramzivosti, svakojakog ljudskog jada, pada i otpada. U tomu je kalu nemoguće izbistriti kristal vizije zvane sutra, eufemizam onoga što inače zovemo spasom. Heidegger je razbijao glavu pitanjem ’Zašto je uopće nešto, a ne radije ništa?’ U Hrvatskoj je danas razbijaju pitanjem: ’Zašto je sve ništa, a ne radije nešto?’

Izgleda da je potpuno nemoguće kresnuti iskru optimizma u debeloj našoj depri. A trebali bismo moći. Stoga neki (ipak) očekuju da bi je mogao užgati tzv. treći blok kojemu bi na čelo stao predsjednik nam Mesić, od kojeg mnogi očekuju da se premetne u Mesiju sámog. No, nažalost njih dvojica osim korijenskog morfema ’mes’ nemaju ništa drugo zajedničko. Valja nam shvatiti već jednom da nitko osim Kraljevića Marka, junaka iz narodne epske fikcije, nije uspio iscijediti tri kapi soka iz suhe drenovine. Neodgovorno je, pa i bezobrazno u neku ruku, očekivati isto od čovjeka zašlog duboko u osmo desetljeće života da iz suhe i stvrdnute, pače zapečene društvene, političke i gospodarske zbilje u Hrvatskoj istisne one tri dragocjene kapi što ih životom (dostojnim čovjeka) zovu.

Rebalans rebalansa neispunjenih obećanja

Neosporno je da posvemašnja rezignacija u Hrvatskoj nije toliko potaknuta politikantskim igrama dijela europskih političara i nezrelošću građana nesposobnih za radikalan zaokret od dosadašnjeg načina života i rada, kako je to mnio pobjegulja Ivo, koliko praksom politike u izvedbi naših političara. Jer, oni su nalik kirurzima: dok potonji amputiraju udove, oni amputiraju vlastita obećanja... i dobar dio nacionalnoga kolača za se, pride. Na taj način efikasno pokreću Hrvatsku i idu dalje već gotovo dva desetljeća. Stado koje vode takvi, tupo i blentavo kakvo jest, aklamira uvijek podjednako svaki novi mandat nesvjesno činjenice da se tu radi samo o nekoliko novih pari tustih guzova na plišu fotelja u Banskim dvorima, i ničemu drugom. Zato ćemo i dalje tonuti u rezignaciju u ritmu uvijek novih rebalansa rebalansa i još najmanje četrdeset godina lutati u pustinji vlastite rezigniranosti, po jednu godinu za svaku milijardu eura duga. Teško ćemo skoro do svojeg nacionalnog i građanskoga Kanaana, zemlje obećane, posebice sada kada je potpuno izvjesno da je krmača Europa ritnula od sebe siroto hrvatsko trinaesto prase duboko u tamu brloga gdje će ono gladno skvičati nepoznato dugo. To su neprijeporni fakti koji grade sintagmu ’biti rezigniran’.

Najnovija medijska lizalica iznikla na uzdasima popularnog sentimenta – žudnja za pojavom političara novog formata u Hrvatskoj, koji bi trebao niknuti niotkud i u najvećoj mjeri biti sve ono što dosadašnji nisu bili, profiliranje je spasa koji svi iščekuju. Zaziva se mirakul koji nas, navodno, jedini može iščupati iz okova rezignacije, ali za koji se, u mesijanskoj maniri kazano, ne zna odakle će i kada će doći. Nacija se iskreno ufa da je neka nova, suvremena faraonova kći posinila kao onomad dijete iz košare s rijeke, koje sada stasa i koje će skoro, vrlo skoro, izbaviti svoj narod iz sužanjstva rezignacije. Kao i u onim prijašnjim vremenima, utopijske sanje ponovno postaju utočištem svima onima koji bi rado prekoračili društvenu zbilju, jer činiti što možemo s onim što imamo ondje gdje jesmo, u pravilu, donosi ovdje jalov rezultat. Zato se uvijek iznova reciklira virtualno.