I evo nas u srpnju s trećim ovogodišnjim rebalansom Državnog proračuna. Nikako ne treba vjerovati da će to biti i zadnji ovogodišnji rebalans jer su državne financije, sada već i posve očigledno, brod koji neumoljivo tone. Vladajući ga zovu rebalansom istine, time želeći sugerirati kako moramo pogledati istini u oči i pomiriti se s plaćanjem nagomilanih dugova države. No, istina je da nas zbog svoje šestogodišnje nesposobnosti i ovim rebalansom Proračuna HDZ i sateliti žele pretvoriti u taoce i taokinje njihove neodgovornosti.

HDZ je svojom politikom, koja se većim dijelom sastojala i sastoji od kupovine klijenata-birača (čime je u debelo ovisnički odnos doveden velik dio hrvatskih građana/ki) survao državu u sadašnji financijski i gospodarski ponor, a danas Vlada zbog te ’kupovine klijenata’ očekuje da će netko drugi podmetnuti leđa i razrezati gordijski čvor u koji su godinama upetljavali državne financije. HDZ se dolazeći na vlast narodu obvezao na služenje, a to podrazumijeva i takvu vrstu političke odgovornosti i ozbiljnosti, ili kako sami tvrde - istine, koja znači imati petlju povući nužno potrebne rezove i veliku većinu hrvatskih građana/ki osloboditi tog ovisničkog odnosa s državom u koji ih je HDZ planski i smišljeno doveo, vođen isključivo vlastitim političkim i interesno-financijskim interesom. A to je ono što se iz ovog rebalansa Proračuna nigdje ne nazire. I zbog toga ovaj rebalans nije, suprotno izjavama premijerke, rebalans istine, već rebalans obmane.

Umjesto rezanja neodrživih i neopravdanih troškova države koji bi, činjenica je, pogodili i ne tako malen broj hrvatskih građana/ki svedenih na ovisnički odnos prema državi, poseže se za dodatnim nametima i poreznim opterećenjima kojima se i kratkoročno, ali još više dugoročno, domaće gospodarstvo, bojim se nepovratno upropaštava. A to nije ništa drugo no rezanje i onako tanke i krhke grane na kojoj već godinama sjedimo. Ukoliko se tu uračuna i upravo nevjerojatna nelikvidnost, odnosno opće prihvaćeno neplaćanje računa ili iznimno velike odgode plaćanja računa od strane države, državnih tvrtki, ali i velikih trgovačkih lanaca, tada imamo jako, jako puno razloga za strah.

Država, odnosno HDZ, ne čini ali apsolutno ništa kako bi nužnim zakonskim mjerama dokinula neplaćanje računa kao uobičajeni modus operandi, odnosno u ovom se slučaju ne povodi za primjerom mnogih europskih zemalja koje su u strahu od potonuća u nelikvidnost zakonima skratile rok naplate na trideset dana. Vjerujem da bi to u velikoj mjeri olakšalo teške uvjete poslovanja naših, nažalost, malobrojnih privrednih subjekata.

Našoj bi privredi bez sumnje pomoglo i kada bi vlast napokon obznanila kakva je to strategija razvoja Hrvatske, razvijamo li se ili se nastojimo razvijati u pravcu države koja razvija neku konkretnu granu privrede, ili dvije ili tri privredne grane. To nažalost nije slučaj, jer bi se takvo strateško gospodarsko opredjeljenje države na kraju, osim u tekstu mnogih strategija, vidjelo i iz Državnog proračuna, i to iz konkretnih mjera poticaja ili subvencija određenih privrednih grana, odnosno destimulacije nekih drugih privrednih grana koje baš i ne želimo razvijati i nisu nam uopće na listi prioriteta. Naime, ako pogledamo zbog čega su mnoge razvijenije države svijeta bogate, vidjet ćemo da to nije stoga jer imaju razvijenih pedeset gospodarskih grana, već nekih dvije do tri privredne grane, i upravo na tim granama pozicioniraju svoj razvoj i međunarodnu prepoznatljivost.

Kada bi Vlada obznanila jasan pravac budućeg razvoja, to bi sigurno bio dugo očekivani signal gospodarstvenicima/ama u koje privredne grane da usmjere svoja sredstva i napore, a to bi zasigurno poticajno djelovalo i na rast zapošljavanja. To nije nikakvo otkrivanje tople vode, jer se sličnim mjerama služe mnoge razvijene države svijeta koje promišljaju gospodarske mogućnosti razvoja svojih zemalja te sukladno tome usmjeravaju budući razvoj prema nekim privrednim granama.

U tom su smislu u posljednje vrijeme mnoge razvijene države svijeta pozicionirale svoj razvoj u pravcu onih gospodarskih praksi koje se smatraju održivima, i to ponajprije u pravcu razvoja obnovljivih izvora energije, jer su izračunali da u poticanju tih oblika energije proizlaze mnogostruke koristi – od decentraliziranog razvoja, energetske sigurnosti i oslanjanja na vlastite izvore energije, poticanja novih i viših tehnologija te razvoja znanosti, zapošljavanja većeg broja ljudi, i najzad do zaštite i očuvanja resursa. Koje su to zemlje? Pa to su SAD, Velika Britanija, mnoge i to najrazvijenije zemlje EU, ali ne i Hrvatska.

O tome iznimno rječito govori i prijedlog Energetske strategije koji planira iskorištavanje tek trećine potencijala obnovljivih izvora energije sukladno istraživanju tih potencijala od strane Instituta Hrvoje Požar. Iako se u svijetu danas puno govori i o tzv. novom zelenom dogovoru, odnosno o Green New Deal-u, o tome u Hrvatskoj, osim u okviru nevladinog sektora, ni riječi. A to samo govori u prilog tome da je hrvatska Vlada dezorijentirana, bez ikakve vizije, ograničena svojom partikularnom predodžbom Hrvatske kao isključivog HDZ-ovog lena, nažalost konzervirana u svojim staromodnim, ne 20-, već 19-stoljetnim kako gospodarskim, tako i opće društvenim stavovima.

Takva Vlada, nažalost, i ne može vladati drukčije no dosadašnjim modusom operandi, a to je najvidljivije iz ovog trećeg rebalansa Proračuna. Ona nije spremna na propitivanje dosadašnjeg modela vladanja koje se svodi na goli klijentelizam, nije spremna za unutarnji razvoj i učenje na svojim greškama ili još bolje na tuđim greškama, uspjesima i dobrim rješenjima.

Ovim rebalansom Proračuna ne samo da se nije nastojalo potaknuti punjenje Proračuna vrlo konkretnim strateškim gospodarskim mjerama, već se to čini novim nametima koji će do kraja upropastiti već i strukturno iznimno poljuljano hrvatsko gospodarstvo. Umjesto da se oštrim škarama režu odebljali proračunski izdaci, jer nam bez tih mjera jednostavno prijeti slom, Vlada i dalje, udobno zavaljena u kapetanski stolac, brod zvan Hrvatska usmjerava u samo središte crne rupe. Dubina ove krize, nažalost, znatno je veća no što nam se čini, jer je HDZ svojim klijentelističkim manirama kao iznimno opasnim virusom zarazio mnogobrojne strukture društva kojima je postalo normalno (a političke elite nisu, suprotno opće raširenom stavu javnosti, jedina takva struktura), pa čak i poželjno dobivati novac ne radeći ništa ili barem radeći nedovoljno.

Taj opće rašireni hrvatski mentalitet može se prepoznati iz vrlo česte kritike (nedovoljnih) socijalnih davanja uz uzvik: A što je meni Hrvatska dala? Nažalost, jako se rijetko i mi koji pripadamo tzv. političkim elitama i dobro živimo na račun Proračuna upitamo: A što smo mi dali Hrvatskoj?, pa ne možemo očekivati ni da će takvo pitanje sebi postavljati osiromašeni i preplašeni hrvatski građani/ke.

Nevoljkost prema reformi vlastitog klijentelističkog stava pokazuju i predstavnici hrvatske umirovljeničke populacije, koja broji financijski apsolutno neodrživih milijun i sto tisuća umirovljenika/ica. Vjerujem da bi se predstavnici/e umirovljeničke populacije znatno kvalitetnije brinuli za interese te populacije kada bi, nakon zahtjeva za povećanje mirovina do razine dostojne čovjeka, zatražili i reviziju mirovina, a s obzirom na to da je u Hrvatskoj postalo sasvim normalno da u mirovinu odlaze zdrave osobe od 40 i kusur godina, pa čak i mlađe od toga. To nijedna država ne bi mogla financirati, da ne spominjemo povlastice i socijalne privilegije lažnih branitelja i slično.

I to je tako. Nažalost živimo u državi u kojoj, zahvaljujući sustavnom i višegodišnjem širenju HDZ-ovskog mentaliteta, mnogi očekuju da dobiju nešto za ništa te da država može funkcionirati bez rada i proizvodnje. Političari/ke se ne žele odreći svojih visokih plaća te mnogobrojnih beneficija i privilegija. Sindikati javnih službi zatvaraju oči pred činjenicom da imamo više desetaka tisuća zaposlenika previše u državnoj upravi te ne žele ni čuti o eventualnom smanjenju glomaznog i neučinkovitog birokratskog aparata. Rupe bez dna zvane poljoprivreda i brodogradnja, usprkos konstantnom rastu subvencija, proizvode sve manje hrane odnosno sve veće gubitke na brodovima, ali ne žele ni čuti o smanjenju subvencija koje cijelu državu pretvaraju u doslovnog taoca ovih sektora... Da ne nabrajam dalje.

Kada tome pribrojimo rođačko poduzetništvo, korupciju i kriminal koji su umreženi u gotovo sve pore vlasti, nespremnost Vlade da napravi rez i uvede red u državu, ali i nespremnost na reformu našeg tradicijskog načina razmišljanja po načelu ’ne isplati se raditi, potražimo vezu’, ne dobivamo nimalo svijetlu sliku naše budućnosti.