Početna stranica
Civilno društvo
Kultura
Politika
Ljudska prava
Okoliš
Ženska scena
Prava životinja
LGBTT teme
Nove tehnologije
ZaMirNET blog
ZaMirNET forum
ZaMirNET
ZaMirZINE kolumne
Etida za bajs i raštimani orkestar hrvatskog turizma
Đurđa Knežević
Đurđa Knežević
Bojan Munjin
Mirela Holy
Srđan Dvornik
Maja Hrgović
Book @ ZaMirZINE
Teorija neobrazovanosti - zablude društva znanja
K.P. Liessmann, Teorija neobrazovanosti, Jesenski i Turk, Zagreb 2008.
«« Kolovoz 2009 »»
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

ZaMirNET
Vlaška 91, 2. kat
Tel:
Tel/fax:
,

Vaš ZaMirZINE tjednik
Civilno društvo: Sjaj i bijeda medija (II dio)
Robert Olujić
Dakle, imamo taj bipolarni svijet; jedna polovica predana „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, Red Carpetu i citiranju retoričkih smicalica dobro nam znanih foteljaša; i druga polovica koja se želi uključiti u kreiranje sadržaja, zalagati se za pozitivne društvene promjene i općenito slobodnu participaciju svih u svemu. Mainstream, nezavisni i alternativni mediji obilježavaju svijet koji se nalazi u sukobu i u kojem mediji predstavljaju novu "vojsku" današnjice.
27. srpnja 2009

„Mediji kao nova vojska današnjice.“, dio komentara na prvi dio ove teme od „prijatelja lakih misli“.

Mislim da je komentator ovo odlično rekao. Možda bih ga samo još nadopunio sa „...još jedna nova vojska današnjice“, jer ipak i dalje postoji ona dobra stara naoružana i strogo upravljana rulja znana kao vojska. No da unutar medija postoje vojnici znani kao novinari i koji na raznim ideološko-filozofskim stranama vode ratove, s tim se mislim slažu i djeca. To je ono što je rekla Vesna Janković i koju smo već citirali u prvom dijelu: „Bio je to govor protiv, govor koji je dodatno stvarao bipolarni svijet, stvarnost u kojoj postoje "oni" i "mi".

Dakle, tu imamo taj bipolarni svijet; jedna polovica predana „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, Red Carpetu i citiranju retoričkih smicalica dobro nam znanih foteljaša; i druga polovica koja se želi uključiti u kreiranje sadržaja, zalagati se za pozitivne društvene promjene i općenito slobodnu participaciju svima u svemu. Ili ono: zašto bi art bio samo ono što kažu povjesničari umjetnosti i njihova ekipa? Zašto ne bismo i mi mogli reći da je art jednostavno puštanja jednog zvuka cijeli dan u centru Zagreba? I uopće, zašto bismo mi bili zavisni od njihovog viđenja i uopće prezentiranja stvarnosti?

I eto nas kod jednog poprilično škakljivog dijela ove cijele priče na koji je već jedan komentator ukazao u prvom dijelu ovog teksta: „Što su to nezavisni mediji?! Zar nisu 101-ca, Nova TV, RTL, Jutarnji list nezavisni?! Nezavisni od koga...od vlasti ili kapitala ili oboje..“

Prije toga jedna mala digresija. Ovih dana je objavljen govor Hrvoja Appelta (eto recimo ovdje na ZaMirZINE-u), bivšeg novinara Jutarnjeg lista i Globusa, koji je – citiram iz objavljenog teksta – „u svom govoru na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupciji posvećenoj korupciji u medijima, imenom i prezimenom prozvao najveće hrvatske novinske izdavače, glavne urednike Jutarnjeg lista i Globusa, ministre te premijera Ivu Sanadera.“ Pričao je o tome kako ne samo da ugledni novinari dobivaju otkaze kao neposlušna djeca batine, nego kako su se istima, urednicima i sličnim medijskim djelatnicima podmetale bombe pod aute itd i sl.

Uostalom, o tome je već pisao Omer Rak upravo na ZaMirZINE-u; samo ćemo još dodati kako bismo mogli reći da se članak 38. Ustava Republike Hrvatske koji kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.“ i članak 4. Zakona o medijima da “nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija”.

Dakle, možemo reći da su se svi ti ustavni članci pa najblaže rečeno ne baš najbolje poštivali. Zavisnost od interesa kapitala i politike ovdje je prisutna kao izrabljivačke tvornice u siromašnim zemljama, ili kao kokain u nosovima holivudskih zvijezda. A zavisnost je ono što nas u ovom dijelu tekstu zanima. Sad, da bismo razumjeli što znači zavisnost medija i od čega zavisnost moramo prvo malo pretresti strukturu medija.

Struktura mainstream medija i njihovo funkcioniranje

„Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugačiji od obrazovanja ili, recimo, časopisa intelektualnog mišljenja – postoje određena ograničenja – ali ništa bitno drukčije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zašto se ljudi vrlo lagano izmjenjuju unutar njih.“ (Noam Chomsky: Što mainstream medije čini mainstream)

Isti taj Chomsky je u navedenom djelu rekao kako postoje pri proučavanju medija prvo otkrivamo kako postoje razni tipovi medija. Jedni su „oženjeni“ sa industrijom zabave, tračevi, zvijezde, zanimljivosti itd., i to je za masovnu publiku. Onda su tu oni elitni, oni koji su tu za povlaštenu klasu, za intelektualce, za novinare velikih (ali i manjih) novina, i ti mediji određuju što je to vijest. Eto, kod nas recimo novinarski servis Hina od koje preuzimaju svi veliki (ali ponekad i manji) mediji većinu vijesti, dakle intelektualna klasa (novinari, kritičari itd.). Tu su pak onda i razni časopisi o biznisu, kulturi, zdravlju, lifestyilu (Vijenac, business.hr, Hrvatski časopis za javno zdravstvo, pa i Playboy ako baš hoćemo).

Sad, veliki mediji su oni koje čita većina ljudi, a budući da svijest o stvarnosti u današnjem informacijskom svijetu stvaraju ponuđene informacije, svijest većine će biti onakva kakva je prezentirana u 24sata ili jednom Jutarnjem listu. Tako se većini ljudi čini kako je baš super što smo sad članica NATO-a ili što je Sanader bio u posjetu onom budalašu koji je bio bivši predsjednik SAD-a. Sad, jedna je stvar vrlo zanimljiva. U navedenim medijima nigdje nikad nema vijesti o tome da „Zelena akcija organizira radionicu samogradnje solarnih kolektora, da križevačka udruga P.O.I.N.T. organizira simulacije prijemnih ispita za tehničke fakultete ili da Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Ured pučkog pravobranitelja i nevladina udruga Centar za mirovne studije provode projekt „Potpora provedbi Zakona o suzbijanju diskriminacije“ uz financijsku podršku Europske komisije“. Prostor za takve vijesti je rezerviran za reklame, razne zanimljivosti ili bezveznih vijesti tipa „Europska policija na službenom sunčanju“, Monitor.hr. I sad pitanje stoljeća: zašto ti veliki mediji ne prepuštaju barem malo prostora za vijesti o događanjima u koje se svatko može besplatno (ili ne, sad nevažno) uključiti?

Chomsky: „Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. “Mi” se brinemo o tome.“

Dakle, mediji su zavisni od onih koji određuju što je vijest, a oni su pak ovisni od vlasnika tih medija za koje rade i koji su inače potpuno netransparentni. Vlasnici bilo kojih velikih medija su velike multinacionalke, no jako je teško saznati koje točno, jer one se kriju u vrhovima svojih blistavih piramida, kupuju jedni druge ili se pak udružuju i tako još samo više nadograđuju svoje piramide. A tim svim velikim igračima nije u interesu da se „običan puk“ uključi u bilo koji aspekt kreiranja bilo čega, jer bi taj puk tako mogao oguliti dio njihovih blistavih građevina. (A možda čak i napraviti rupu pa ući unutra?)

Dakle, kada se priča o zavisnosti priča se o tome koliku slobodu imaju određeni mediji objavljivati određene vijesti. I tu smo sad došli opet do onog podnaslova iz prošlog dijela ovog teksta:

Ali tu su i nezavisni mediji

Odmah ćemo ovo započeti citatom Joanne Richardson iz još davno napisanog teksta „Jezik taktičkih medija“:

„Tu je osobito važan nedavni slučaj preobrazbe alternativnih medija u Indymediju, globalnu mrežu nezavisnih medija, u kojoj je posve očigledna razlika između Indymedijinog alternativnog glasa i neprijatelja iz mainstreama. Indymedia kritizira pretenzije masovnih medija da budu istinit, izvoran, demokratski oblik predstavljanja; suprotstavlja se lažnoj medijskoj ljusci protutvrdnjama danima iz obratne perspektive - a ta se obratna perspektiva pritom ne dovodi u pitanje jer se pretpostavlja da je prirodna.

Moji prijatelji Talijani koji rade s Indymedijom pokazali su mi video zapis o protuglobalizacijskim prosvjedima u Pragu i pitali su me što mislim o tome. Odgovorila sam da je to dobra propaganda; kao propaganda, nikad ne propituje vlastitu poziciju. U tom video materijalu vidite puno aktivista koji su doputovali u Prag iz Amerike, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Italije i tako dalje; povremeno ima i okoštalih lenjinističkih sranja članova komunističkih stranaka. Ono čega, međutim, nema je bilo kakvo promišljanje lokalnog češkog konteksta - mnogi tamošnji stanovnici odbacili su prosvjed kao pokušaj stranaca da uprizore revoluciju, u kojemu su se izbacivale parole jedne ideologije koju sami Česi smatraju već odavna zastarjelom. Sukob tih perspektiva ne vidi se na video materijalu, jer je zamišljen tako da promiče Indymedijinu anarhokomunističku poziciju, uzdignutu na razinu univerzalne istine. U tom smislu, ona je jednako strateška i dogmatska kao i mediji glavne struje; razlikuje se samo sadržaj poruke."

Suvremeni relativizam koji dovođenjem svega u pitanje završava na sumornim pustošima nihilizma? Vrlo teško sad za reći, no što nije teško za reći da jest istina da se medijski ratovi vode isto kao što se vode oni militaristički. Sad, da li je to gašenje vatre vatrom? Ili je to jednostavno prirodan tijek odvijanja te priče?

No sad ćemo napraviti jedan mali break i pustiti intervju u tekstualni eter da malo proširi priču o nezavisnim medijima. Intervju je odrađen sa glavnom urednicom www.kulturpunkt.hr Deom Vidović, ženom koja je već godinama prisutna kako u medijima, tako i u civilnom društvu općenito.

RO: U prošlom tekstu o medijima, gdje je bilo i riječi o nezavisnim medijima, jedan je komentator postavio pitanje nezavisni od čega. Po čemu su nezavisni mediji nezavisni po vašem mišljenju?

Uvijek je problem s ovom nesretnom konstrukcijom. Slične prozivke doživljava i nezavisna kulturna scena upravo zbog ovog određenja nezavisan. Iza nezavisnog je samoosnovana organizacija, koja dakle nije u vlasništvu države, lokalnih uprava ili nekih trećih subjekata. Osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijom/medijem, a financijski nisu vezani samo uz jedan izvor, već i o tome samostalno odlučuju. Dakle, ne postoje apriori uvjetovanosti i sve se temelji na odluci onih koji su se udružili kako bi postigli zajedničke ciljeve.

RO: Kako u globalu funkcioniraju nezavisni mediji i što ih čini drugačijima od mainstreama?

Sveprisutni trend komercijalizacije i koncentracije medija utječe na slobodu izbora građana, ali i na odabir tema i ideja koje dolaze u fokus kroz mainstream medije. Ekonomski pritisak od strane vlasnika medijskih kuća za što većom ekonomskom dobiti ima za posljedicu da različiti mediji koriste iste, najjeftinije izvore informacija. Pored ovog smanjenja raznolikosti vijesti iz različitih izvora i orijentiranosti na kulturu senzacionalizma i skandala također je narušena kvaliteta objavljenih vijesti, članaka, intervjua, priloga i reportaža, a razina pismenosti je iznimno smanjena. Ovakav medijski prostor narušava javni prostor mišljenja, govora i sudjelovanja. Za razliku od mainstream medija, nezavisni mediji prate relevantne teme i informacije koje su od javnog interesa. Osim toga, nezavisni mediji su najčešće vezani uz virtualni prostor koji omogućava građanima slobodnu komunikaciju te brže i lakše probijanje do informacija koje stižu iz najrazličitijih izvora: javnog, privatnog ili trećeg sektora, pojedinaca, neformalnih grupa i inicijativa i dr. Ovakva mrežna informacijska ekonomija koja se temelji na slobodnoj produkciji i nesebičnom dijeljenju dokida postojeće negativne aspekte medijske informacijske ekonomije i trend komercijalizacije. Svaki pojedinac može nesputano komunicirati s drugim pojedincima, istovremeno može proizvoditi i dijeliti te sudjelovati u diskusijama gdje će bez ikakve kontrole moći iznijeti svoje mišljenje, ideje, stavove bez straha da će sutra ostati bez posla ili da će netko cenzurirati njegove rečenice.

RO: Koliki je po vašem mišljenju utjecaj nezavisnih medija na jednu širu publiku?

Nemam nikakvih relevantnih podataka na koje se mogu pozvati tako da na ovo pitanje mogu odgovoriti samo pozivajući se na svoj dojam i neku intuitivnu procjenu. Činjenica da većina hrvatskih građana i dalje glasa za korumpirane, nedosljedne i netransparentne političke opcije, meni govori da je utjecaj nezavisnih medija još uvijek mali. Međutim, ne smijemo zaboraviti da nezavisnih medija u Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno; oni su ponajviše vezani uz virtualni prostor pa samim tim imaju ograničenu publiku, najčešće upravo onu čija je kritička oštrica već sama po sebi dovoljno naoštrena. Međutim, mislim da će se situacija s vremenom mijenjati, jer ovi postojeći trendovi u medijskom prostoru neće moći dugoročno opstati.

Povijest je već nebrojeno puta pokazala da iza svakog lošeg perioda dolazi bolji tako da, gledano i na ovaj način, možemo očekivati da će se pojavljivati sve više onih novinara koji će odustajati od pristajanja na politiku mainstream medija te će se priklanjati nezavisnim pričama. S njima će doći i čitatelji koji će izgubiti interes za lake teme, a nadam se da će i sve manje vjerovati onome što im plasiraju mainstream mediji. Naravno, ovdje otvaramo još nekoliko pitanja koja se prije svega tiču educiranosti našeg čitateljstva te činjenice da pripadamo onom tipu ljudi koji nije navikao samostalno misliti, a onda ni govoriti ono što misli. Tek kad se to promijeni možemo očekivati da će i utjecaj nezavisnih medija biti veći. I na kraju, tu su i skromni financijski okviri unutar kojih funkcioniraju nezavisni i neprofitni mediji, koji im onemogućavaju veću proizvodnju sadržaja što im umanjuje konkurentnost: naša sklonost megalomaniji i real timeu očekuje mnogo i odmah, a nezavisni mediji često zbog svoje podkapasitiranosti nisu u stanju odgovoriti na ove potrebe. No, možda niti ne trebaju.

Ovo je sad već proširilo sliku o nezavisnim medijima, kao što je s druge strane ustvari samo detaljnije objasnilo ono što je već rečeno. No u svakom slučaju, kao što vidimo iz riječi D.Vidović, ima razloga za optimizam, i to je baš odlično jer uvijek radije vidim čašu polupunu nego polupraznu.

Ali kako god, pokraj mainstreama i nezavisnih medija, tu imamo onda i nešto znano kao Taktički mediji - što je to?

Taktički mediji kao alternativna alternativi?

Idemo ponovno prepustiti riječ Vesni Janković: „Na formuliranje ideje taktičkih medija, osim višegodišnjeg iskustva postojanja alternativne scene sa svim njenim medijima, možda je najviše utjecala pojava hackera - s motom "informacija želi biti slobodna", i subverzivnom upotrebom visoke tehnologije. Zapravo se paralelno i u društvenoj i u medijskoj praksi počeo događati proces reclaiminga. Umjesto zatvaranja u osvojene autonomne prostore (fizičke i virtualne), alternativa kreće u napad i pokušava pronaći nove načine za preokretanje odnosa moći. Najčešće navođeni primjeri taktičkih medija su: Adbusters koji piratiziraju reklamne plakate, talijanski hakeri koji plagiraju web stranice, 0100101110101101.org, Žarkove web stranice na kojima se izruguju G. W. Bushu i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji te Yes Men koji se lažno predstavljaju kao predstavnici Svjetske trgovinske organizacije i dovode njezina stajališta do apsurda, ne dovodeći ih izravno u pitanje.“

Sad, i taktički mediji su svjesni onog već rečeno „vi“ i „mi“, samo što su taktički mediji fleksibilniji, fluidniji; oni su subverzivni na način da se znaju tako reći infiltrirati u mainstream na stražnja vrata i onda svoje poruke postavljati na prednja. Kako je za sebe rekla skupina iz talijanske televizije Candida: „(naš) Medij je televizija, no s pridodanom taktičnom kvalitetom jer se televizijom služimo kako bismo odaslali poruke koje uznemiruju i mijenjaju uobičajenu vizuru gledatelja. Ona stimulira kritiku, stvara vizije multiplicirane stvarnosti, i u tom je smislu taktički medij.“

U Hrvatskoj imamo tako Slobodni Internet Radio Stanica Mir koja za sebe kaže da je“ neformalna mreža slobodnih Internet radija koju čine organizacije i pojedinci. Stanica M.I.R. svojim radio programom i korištenjem slobodnog softwarea te kroz razmjenu iskustava i ideja kao i suradnju s međunarodnim FREE radio stanicama djeluju u cilju širenja slobodnog medijskog prostora za nekomercijalno kreativno djelovanje i aktivizam.“

Osim toga, tu je i Multimedijalni kamp i Putujući radio. O tom dvoje što su usko povezani projekti stoji da je (riječ je trenutno o 2007 god., ali svake godine je ideja i način funkcioniranja isti) „MMK 2007 nastavak je djelovanja na polju novih medijskih umjetnosti međunarodnog karaktera, a nadovezuje se na događanja organizirana od udruga UKE - Urbana kultura i edukacija (Križevci), LAE - Labin Art Express (Labin) i Domaći (Karlovac): Transart festival, EEII - Eksperimentalne elektronske intervencije i Multimedijalne evente. Uz medijsko djelovanje, na MMKampu ’07 predstaviti će se i radovi umjetnika koji se služe multimedijom, novim medijima i taktičkim medijima.

Između 18. i 28. 6. 2007. putujući radio nastavlja svoje djelovanje u Zadru, Rijeci, Labinu, Puli i Karlovcu. Moguće ga je aplicirati u različitim uvjetima, u otvorenom i zatvorenom prostoru, tokom nekog događanja, na ulici i sl. Radionice su zamišljene kao slobodni prijenos znanja te zajednički rad na stvaranju okružja i programa za prijenos radio signala i Internet radija. Program se može sastojati od glazbe, novinarskog, eksperimentalnog i umjetničkog programa, a s ciljem slobodnog i otvorenog izražavanja. Putujući radio razbija strah od korištenja medija te ukazuje kako javno medijsko djelovanje ne mora nužno biti monopolizirano državnim ili komercijalnim medijima.“ Ovo je eto jedan fini primjer kako funkcioniraju taktički mediji, kolika je njihova veza sa Free Open Culture pokretom i što takva vrsta medija konkretno izvodi u jednoj Hrvatskoj.

Mislim da nakon ovog prikaza taktičkih medija možemo komotno odgovoriti na pitanje u podnaslovu ovog poglavlja: da, oni jesu alternativa na alternativu. Barem koliko se to već može biti kod nas. U jednoj Italiji je ta cijela priča na jednoj, pa recimo malo većoj razini. Uzmimo Telestreet.it o kojem je stajalo u članku o istoimenoj priči na www.cunterview.net slijedeće: „To je mreža od skoro 200 piratskih TV transmitera kratkog dometa koja je 2002. započela u Bolonji sa malom piratskom tv stanicom OrfeoTV i otada se proširila Italijom, odgovarajući na komercijalizaciju medija i medijski monopol Silvija Berlusconija. 

Kombinirajući lo-tech i hi-tech, telestreet je uspio od jednog starog i nezanimljivog medija stvoriti dvosmjernu komunikacijsku priču obraćajući pažnju na mikro zajednice, imigrantske kvartove i lokalne probleme. Po svom utjecaju je bio puno širog dosega - postajući globalno prepoznata inicijativa i vjerojatno najzanimljivija taktička upotreba medija u zadnje vrijeme.“ Da, uistinu vrlo zanimljiva upotreba taktičkih medija, dvosmjerne komunikacije i odašiljanje, brisanje pasivnog primanja, hakiranja ustaljene verzije realiteta koju nam uvijek i neprestano žele i nameću oni već podosta opisani mainstream mediji, o kojima uistinu nakon ovog svega nema više potrebe brbljati. Umjesto toga, skoknimo na recimo www.stanicamir.org i pošaljimo link na neki naš DJ set, na neke snimke pijanih političara, ili birtijaških filozofa, ili pjevanje djece u vrtiću, lajanje pasa, škripa auta, intervjua sa nekim freelancerom, slobodnim umjetnikom ili pričanje nekog kvartovskog dede kako je to bilo nekad davno, ili... Dobro, kužimo se.

I što sad na kraju sa tim svim famoznim medijima? Eto, imamo izbor: hoćemo gutat knedle i pisat za Jutarnji ili Klik, hoćemo pisati sa užitkom i naravno ozbiljnošću za jedan h-alter.org ili eto zamirzine.net, ili ćemo ići još dalje, biti „taktički“ na još nekom tamo kao višem levelu? Eh sad ide ono: izbor je tvoj, ali ne i presuda. Ili da ne završimo baš tako dramatično - kud koji mili moji.


Povezano:

Robert Olujić: Sjaj i bijeda medija (I dio)

komentiraj Pošaljite članak Print Početna stranica »»

Komentari

  • Sjaj i bijeda medija (II dio)
    Socijalist, 1. kolovoza 2009 03:00
    Niste spomenuli časopis Novi Plamen - noviplamen.org, koji popunjava jednu značajnu prazninu kao alternativna/kritička intelektualno-strateška publikacija.

    Odgovor

Vaš ZaMirZINE Tjednik
Čekajući mirakul
Omer Rak
Ne postoje više ni recepti za izvlačenje iz taloga rezignacije kao u nekim prijašnjim vremenima, ono poznato ufanje u fantomske ideale ’izgrađenog’ pojedinca i društva kojima se stremilo s nadom koju je dozirala ideologija. Neprežvakani napoj domaće rezignacije, ta nemoć potisnuta u podrume vlastitog bića sve češće prsne i lako ekplodira u barutnim komorama. Na jesen, očekuje se, eksplodirat će ulice.
Vrag možda i nije toliko crn, koliko smo mi neodgovorni
Darijo Čerepinko
U postmodernističkom društvu ljudi su robovi svojih oruđa (uključujući i medije), koja će se prije ili kasnije okrenuti protiv njih. Na koncu, zbog odsustva bilo kakvog ’ukusa’ i miješanja ’visoke’ i ’popularne’ kulture širokih narodnih masa, profit postaje jedino mjerilo vrijednosti, a svijetom vladaju bogate, zle korporacije. Novi dominantni mediji donose nove društvene forme i odnose, a samim svojim postojanjem i načinom na koji s nama komuniciraju mijenjaju naše shvaćanje nas samih i svijeta oko nas.
Hrvatska i Srbija u raljama narodnjaka
Stanislav Blagec
Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih Hrvata-kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj "žurki" slušaju "Veselo, veselo Zagorci", "Suze za zagorske brege" ili "Vu plavem trnaci".
Civilno društvo: Civilno društvo
»» Sjaj i bijeda medija (I dio)
»» Legitimnost građanske neposlušnosti
»» Kvalitetno novinarstvo je skupo, ali ima svoju publiku
»» Strah od epigonstva ili...
»» Participativna ekonomija
»» Nakon tri godine studenti progovaraju o "Bolonji"
»» In memoriam Milan Kangrga (1923-2008)
»» O refleksu slijeganja ramenima
»» Jako je "seksi" imati istraživačku priču, ali one u Hrvatskoj ne piju vodu
»» Korade & co
Civilno društvo: Arhiva Civilno društvo »»
 
ZaMirZINE hvala na posjeti Na vrh molim