Samo je jedna nova činjenica otkrivena nakon najnovije – opet banalne, opet površne i opet dosadne, pa stoga i zabrinjavajuće – javne polemike o ulozi Židova u svjetskoj revoluciji. Zajedno s tijelom petnaestogodišnje židovske djevojčice iz Amsterdama isplivala je tako na površinu plitke hrvatske močvare strašna činjenica: nitko u ovoj jebenoj državi nije pročitao Dnevnik Anne Frank.

Vedranu Rudan poznajem gotovo dvadeset godina i ništa što o njoj mislim nije važno za ovu priču, ništa osim jedne stvari – ona nije antisemit. Nije to važno zbog toga što mi je namjera braniti Vedran Rudan, već upravo obrnuto: da pokažem kako – ne iz dobre namjere, nego iz površnosti i nerazumijevanja, čak i iz gluposti – nastaje taj, kako se zove, antisemitizam. U ovom slučaju prikazan upravo bolno jeftino, valjda da stanovnici močvare lakše razumiju, spiskom tridesetak hrvatskih Židova koji se medijskom kanalizacijom proširio svega koji dan nakon „slučaja Anne Frank“. Strašnim, kratkim spiskom kojega bi, da živimo u nekom sretnijem i pravednijem svijetu, umjesto nacističkog podzemlja jednom godišnje, na Dan sjećanja na holokaust, objavljivala državna televizija, čitajući polako ime po ime, kao spisak preživjelih i jednominutni podsjetnik na temeljiti genocid nad hrvatskim Židovima u NDH.

„Prestanite biti Židovi i budite ljudi“, rečenica je koju je izgovorila Vedrana Rudan na Novoj TV i koja je pokrenula koncentrične krugove na masnoj površini močvare. To nisu riječi Vedrane Rudan: rečenicu je, navodno, u svom glasovitom dnevniku napisala Annelies Marie Frank, preživjeloj Europi poznatija kao Anna Frank, djevojčica koja je 1944. godine zajedno s majkom i sestrom deportirana u logor Bergen-Belsen, da bi tamo skončale, jedna po jedna, svega koji tjedan prije kraja rata.

„Prestanite biti Židovi i budite ljudi“, krik Anne Frank, uzet je tako kao prigodni slogan slobodnomislećih ljudi koji, naravno, ne mrze Židove, ali u pravednom gnjevu očekuju od njih da se Anne Frank i šest milijuna svojih mrvih sunarodnjaka prisjete svaki put kad čuju plotun izraleskih topova nad Pojasom Gaze. Da bi prisnažili čestitu pravednost i potcrtali svoje razumijevanje biblijske sudbine Židova, oni citiraju Annu Frank, židovsku djevojčicu koja je čista pred svojim i našim bogom, nevina kad svoje potresne dnevničke retke započinje sa „draga Kitty“ i iskrena kad kaže: „Prestanite biti Židovi i budite ljudi!“

Tu rečenicu, međutim, Anna Frank nikad nije napisala. U rukopisu iz Dnevnika stoje sljedeće njene riječi: „Doći će dan kad ćemo opet biti ljudi, a ne samo Židovi.“

Vrlo dobro, to je samo drugačije iskazana ista stvar. Nije, doduše, izravan poziv sunarodnjacima, već iskrena ispovijed djevojčice traumatizirane svojim porijeklom. Može li takva rečenica stajati na transparentima protesta protiv izraelske agresije na Gazu? Naravno. „Doći će dan kad ćete opet biti ljudi, a ne Židovi“. Ili kako već. Efektno. Je li to antisemitizam? Nije: to su riječi židovske djevojčice. I tu završava polemika, jer hrvatska je močvara plitka, njen masni vodostaj ne dopire ni do dupeta, a kamoli do glave.

Da je, međutim, samo malo dublja ta bara, njezini bi se vodozemci – ako već ne bi u obližnjoj biblioteci uzeli Dnevnik Anne Frank – barem krajičkom savijesti zapitali zašto je židovska djevojčica napisala tu rečenicu. Ispisuje li je ona u zimu 2009, kad izraelski topovi raznose njene vršnjakinje u Gazi? Ispisuje li je 2006, kad njeni Židovi bombardiraju djecu u Qani? Ili u jesen 1982, kad zločinački ministar Ariel Sharon libanonskim falangistima otvara vrata izbjegličkih kampova u Sabri i Shatili, punih uplašenih petnaestogodišnjih Palestinaca?

Ne, naravno. Rečenicu „Doći će dan kad ćemo opet biti ljudi, a ne samo Židovi“ Anna Frank je napisala u utorak, 11. travnja 1944. godine. Ne zapisuje je u svoj dnevnik gledajući na televiziji izvještaje iz Pojasa Gaze, niti čitajući u novinama vijesti o mrtvoj palestinskoj djeci. Toga dana, kao i šest stotina dana prije, ona svoj dnevnik ispisuje u kući na amsterdamskom kanalu Prinsen, na broju 263, skrivena u tajnom skloništu zaklonjenom velikom policom za knjige. I da je imala novine od utorka, možda je mogla negdje, uz kratku agencijsku vijest o proslavi treće godišnjice Nezavisne Države Hrvatske, pročitati tek izvještaj ekonomskog i administrativnog ureda koji ponosno obavještava Vrhovnu komandu SS-a u Berlinu da je otvoreno ukupno dvadeset koncentracionih i 165 radnih logora.

I toga dana, naime, vani, na amsterdamskim ulicama, nacisti i nizozemski cinkaroši traže preostale Židove, trpaju ih u kamione i deportiraju u smrt. „Stalno nas podsjećaju da smo okovani Židovi. Ne smijemo pokazivati osjećaje, moramo biti hrabri i jaki, sve nedaće moramo prihvatiti bez pogovora“, zapisuje u svoj dnevnik Anna Frank 11. travnja 1944. „Ali jednoga dana ovaj će užasni rat završiti. Doći će dan kad ćemo opet biti ljudi, a ne samo Židovi.“

Kad se na ovaj način, dakle onako kako je napisan, pročita upis Anne Frank, da je dakle itko u ovoj jebenoj državi pročitao njezin dnevnik, shvatio bi ono što bi morao znati i ovako, samo da mu močvara nije tako plitka: Anna Frank svoj dnevnik piše kao Žrtva, s velikim židovskim Ž, sa žutom zvijezdom o reveru. Dan kad će ponovo biti čovjek, samo djevojčica, a ne Židovka, ona ne čeka zbog toga što u ime njezine žute zvijezde ginu djeca u Gazi, već zato što je zli ljudi upravo kao Židovku traže. Dan kad će opet biti čovjek ona sanja jednostavno zato što tog proljeća 1944. Židovi nisu ljudi. Dan kad će otac Otto, majka Edith i njihove dvije kćerke opet biti ljudi, a ne samo Židovi, ona sanja jer će tada biti ista kao i oni vani – slobodna i neoznačena svojim porijeklom.

U skloništu na drugom katu aneksa zgrade na kanalu Prinsen, na broju 263, Anna Frank je zatočena u svoje židovstvo, iz njega ne smije vani, iz njega sanja dan kad će opet biti ljudsko biće. Utamničena u svoje porijeklo, skriveno samo drvenom policom za knjige, ona tih dana zapisuje kako se rat bliži kraju, i nada se da će već u rujnu krenuti u školu, kao i sva ostala djeca. Tog će rujna, međutim, umjesto u školu, otići u Auschwitz, a onda, zajedno s majkom i sestrom, u zloglasni Bergen-Belsen.

Kad se dakle ovako sagledaju stvari, čak i stanovnicima plitke hrvatske močvare razotkriva se rečenica Anne Frank na transparentima pred izraelskim ambasadama kao ozbiljan i opasan falsifikat. „Židovi“ iz njezinog dnevnika su žrtve: oni vrlo eksplicitno nisu ljudska bića zbog toga što su Židovi. „Židovi“ iz rečenice Vedrane Rudan su, međutim, agresori i ubojice palestinske djece: zbog toga nisu ljudska bića, već – samo Židovi. Da nije tako – da Židovi nisu ubojice, već da su ubojice Židovi – rečenica ne bi bila upućena njima, već generalima izraelske vojske, i glasila bi: „Prestanite biti ubojice i budite ljudi!“ Kako god okrenete tu jednadžbu, Židovi iz dnevnika Anne Frank ni danas, kao ni 1944, nisu ljudi.

Stvar je, naime, u šifri za čitanje Annine poruke. Ona jednostavno NE poziva svoje sunarodnjake da prestanu biti Židovi, već poziva Nizozemce, Nijemce i cijeli svijet da ih prestanu gledati kao Židove. Ne zbog toga što se ona svog židovstva srami, već zato što Židove odvode u logore i ubijaju. Sva je njena nada u tome da drugi ne vide u njoj Židovku, nego „samo čovjeka“. Kad se stoga taj njezin očajnički krik stavlja u imperativ upućen svim Židovima svijeta, to više nije krik nade, već krik optužbe: u tom trenutku umjesto Anne Frank mogu ga od riječi do riječi potpisati i Joseph Goebbels i Vedrana Rudan. Goebbels zato što je antisemit, Vedrana – paradoksalno – zato da bi pokazala da nije.

Nezgodna je okolnost, međutim, što rečenicu „Budite ljudi, a ne Židovi“ Anni Frank – iz svih razloga koje sam naveo – ne može pripisati nitko tko je barem jednom davno, u osnovnoj školi, pročitao njezin dnevnik. I kad pomodni i prigodni hrvatski pacifisti, koji sad Židovima pred nosom oduševljeno mašu rečenicom jedne Židovke, tvrde da nisu antisemiti, to onda znači samo jedno: da nitko od njih nikad nije pročitao Dnevnik Anne Frank. Nije to, naravno, utješno. Ako i ne podjednako kao saznanje da nam je takozvana „građanska inteligencija“ latentno antisemitska, ne uznemirava mnogo manje saznanje da je budalasta. Čak i da nisu čitali Annu Frank, kao što nisu, morali bi makar svojom jednocifrenom „građanskom inteligencijom“ – inteligencijom dakle visine vodostaja hrvatske močvare – znati da neće židovska djevojčica 1944. godine, krijući se od smrti, pozivati Židove da se dozovu pameti i budu ljudi. Nije to, kažem, utješno, jer historijski se antisemitizam i rodio i metastazirao upravo zahvaljujući niskoj inteligenciji Ostalih, čak i kad je ona bila građanska.

U tom smislu, vađenje jedne rečenice Anne Frank iz dnevnika i njeno umetanje u optužujući kontekst suštinski je isti postupak kao i vađenje rečenica iz satire „Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua“ Mauricea Jolyja iz 1864. i stavljanje istih u usta sudionicima Prvog cionističkog kongresa u Baselu 1897: tako su nastali zloglasni „Protokoli sionskih mudraca“, monstruozni falsifikat ruske tajne službe koji će na kraju doći glave Anni Frank. Znam, uvrijedit će se advokati Vedrane Rudan i hrvatski salonski pacifisti, iznenada zabrinuti za palestinsku djecu, ali o tome su morali misliti ranije. Ako im je tako teško bilo pročitati Dnevnik Anne Frank, morali su znati da ga je ipak malo teže bilo napisati.

I kad im se sljedeći put učini jako zgodnom ideja da za potrebe svog površnog pravdoljublja ekshumiraju tijelo petnaestogodišje djevojčice i puste ga da pluta hrvatskom močvarom, neka budu barem tako obzirni da joj ne krivotvore testament. Možda bi, da su ga zaista pročitali, shvatili kako bi Anna Frank, da je mogla doživjeti osamdeset godina, u svoj dnevnik zapisala: „Jednoga dana ovaj će užasni rat završiti. Doći će dan kad će ta djeca opet biti ljudi, a ne samo Palestinci“.

Možda bi je tada pustili da to sama kaže. Možda bi je konačno pustili na miru.

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala E-novine.